Nanos i povlačenje
Promjene.
Opet, kao dugo umotavano klupko, kojem je potreban samo jedan ishitren pokret da se odmota i krene da da se kotrlja. Ponovo ni iz čega, napraviti nešto. I tako u krug.
Vjetar je prilično miran. Obično u ovo doba godine, vjetar je zaista jedan veliki blagoslov kojem se možemo samo nadati. Pa, ipak, iako ga nema spolja, vjetar u nama zna da bude gori. Vazduh miriše na miris bašte koju rado pamtim. Lavanda i ruže, za ljepši san. Menta i tuđe suze. Na mjestu gdje se dijele jabuke i tuga. I plač. Ugušeni zvuk koji dolazi iz stomaka. Osjećaj žuči u grlu i sve što jeste, a ipak nije.
Karte govore drugačije. Sunce, Ljubavnici... Nije ono što mislim. One govore o nečem drugom. Ovog puta ne o mjestima koje treba obići. Onaj isti nemir. Pravo iz stomaka i potreba da se ide. Poziv u nepoznato. Isto kao onda. Ljudi u nevolji, kojima treba pomoći... Sve to, i opet potreba da se ide. Dalje uz obalu. Praćeno mirisom sandalovine i jasmina, ovaj put će biti mnogo jače. Ipak, taj miris ne obećava lagodnost. Kako si onda bio srećan, sjeti se.
Moj pogled u zvijezde i čokoladna para nisu dovoljne da se istope nečija srca. Pogotovo ne u malim mjestima u kojem su mjeseci plime i osjeke, Jula i Avgusta zapravo dani kada svi misle na novac. Niko i ne obraća pažnju na to. Čak i oni koji osjećaju moju potrebu da se izborim sa svim tim porivima da se zaradi što više novca, ubjeđuju me da to tako mora. Jer, tako je uvijek... Odlaze i napuštaju svoje stanove koje kasnije kreče u nove boje, misleći da time čiste energiju tuđe nesreće. A opet, imaju ono za čim pate. Ti i tvoje bombone, tvoje karte i pogled u nebo ne mogu pobijediti ono što je usađeno. Ipak, počinje sa igračima. Kao i uvijek. Svi različito igraju, a imaju jednak cilj. Jedan obični čovjek, koji vjeruje slikama stvarane u obrisima čokoladne pare, ne mogu promijeniti stvari. Sa kartama u džepu, djeluje prevashodno smiješno, jer to je ono što ne čini život. Život je nešto sasvim drugačije, kažu. Život je pronaći jeftin smještaj i nastaviti. Život je, takođe, zaraditi što više i vjerovati da nam to nešto može donijeti blagostanje. Čokoladne smijurije su potreba da se utoli glad. Karte služe da bi se podsmijavali posebnima.
Za novi dan je potrebno da prođe onaj prethodni. Da bi nastupila osijeka, prethodi joj plima. Mjesec je prvo u polovini, a onda pun. Čovjek prvo bude odbačen, da bi kasnije, kada istom više nije važno, postaje prihvaćen.
Opet, kao dugo umotavano klupko, kojem je potreban samo jedan ishitren pokret da se odmota i krene da da se kotrlja. Ponovo ni iz čega, napraviti nešto. I tako u krug.
Vjetar je prilično miran. Obično u ovo doba godine, vjetar je zaista jedan veliki blagoslov kojem se možemo samo nadati. Pa, ipak, iako ga nema spolja, vjetar u nama zna da bude gori. Vazduh miriše na miris bašte koju rado pamtim. Lavanda i ruže, za ljepši san. Menta i tuđe suze. Na mjestu gdje se dijele jabuke i tuga. I plač. Ugušeni zvuk koji dolazi iz stomaka. Osjećaj žuči u grlu i sve što jeste, a ipak nije.
Karte govore drugačije. Sunce, Ljubavnici... Nije ono što mislim. One govore o nečem drugom. Ovog puta ne o mjestima koje treba obići. Onaj isti nemir. Pravo iz stomaka i potreba da se ide. Poziv u nepoznato. Isto kao onda. Ljudi u nevolji, kojima treba pomoći... Sve to, i opet potreba da se ide. Dalje uz obalu. Praćeno mirisom sandalovine i jasmina, ovaj put će biti mnogo jače. Ipak, taj miris ne obećava lagodnost. Kako si onda bio srećan, sjeti se.
Moj pogled u zvijezde i čokoladna para nisu dovoljne da se istope nečija srca. Pogotovo ne u malim mjestima u kojem su mjeseci plime i osjeke, Jula i Avgusta zapravo dani kada svi misle na novac. Niko i ne obraća pažnju na to. Čak i oni koji osjećaju moju potrebu da se izborim sa svim tim porivima da se zaradi što više novca, ubjeđuju me da to tako mora. Jer, tako je uvijek... Odlaze i napuštaju svoje stanove koje kasnije kreče u nove boje, misleći da time čiste energiju tuđe nesreće. A opet, imaju ono za čim pate. Ti i tvoje bombone, tvoje karte i pogled u nebo ne mogu pobijediti ono što je usađeno. Ipak, počinje sa igračima. Kao i uvijek. Svi različito igraju, a imaju jednak cilj. Jedan obični čovjek, koji vjeruje slikama stvarane u obrisima čokoladne pare, ne mogu promijeniti stvari. Sa kartama u džepu, djeluje prevashodno smiješno, jer to je ono što ne čini život. Život je nešto sasvim drugačije, kažu. Život je pronaći jeftin smještaj i nastaviti. Život je, takođe, zaraditi što više i vjerovati da nam to nešto može donijeti blagostanje. Čokoladne smijurije su potreba da se utoli glad. Karte služe da bi se podsmijavali posebnima.
Za novi dan je potrebno da prođe onaj prethodni. Da bi nastupila osijeka, prethodi joj plima. Mjesec je prvo u polovini, a onda pun. Čovjek prvo bude odbačen, da bi kasnije, kada istom više nije važno, postaje prihvaćen.
Коментари
Постави коментар