Stari ''tranquilite''
Ali vjetar duva. I onda kada se najmanje nadamo donese nešto sasvim novo. To su me naučili Džini. Oni koje prelaze s mjesta na mjesto u trenutku sekunde. Isti oni koji su čuvari kapija u snovima. Iako noći mirišu na stari, dobri ,,tranquilite'', nije sve tako mirno. Jer, đavo uvijek dođe onda kada gledamo u nešto drugo, umjesto ispred sebe. Tako je uvijek bilo. Tako je i sada.
Isto je kao kada poželim da ustanem ujutro i da odem. Neočekivani povjetarac na mjestu gdje se spaja moje uvo i vrat. Lagani povjetarac, šta uopšte loše može proizaći iz toga. Neočekivani udarac? Dobijena bitka, ali ne i čitav sukob. Nemir Čovjeka u Zelenom pomiješan sa mirisom njegovog plašta. Sandalovina, jasmin, mjesečev kamen i molitve. Za one dane ispred i neučinjeni grijeh.
Dani su ipak poprilično mirni. Nikakav specijalan momenat koji bi uopšte izazvao nelagodnost. Pa, ipak... kompletan osjećaj koji se javlja onda. Nerazumljiv, a opet jasan. I tako je počelo. Karte su tu. Iste one sa kojima se borim dugi niz godina. Obješeni čovjek, Kula i Đavo. Ovog puta Čovjek u Zelenom visi. Naopačke. On je taj koji če biti žrtva, te je jasno da je u pitanju suprotno od onog što prizivamo u pomoć, a nisu nevolje. Neka jeftina magija, pomislih. Umotana kao čokolada sa korom pomorandže, nevina... Probaj me... Okusi me. Ali ovog puta mnogo ozbiljnija. Jedna žena i njen specifičan miris. Žena bez sijenke... Miriše na žalfiju i upornost. Na ispucale krajeve drveta, koje je obmotano mahovinom. Na nemir i rad. Nesanicu i trouglasti zapis. Jer, to je njeno oružje. Simbol zamagljenog ogledala, da unese zablude, i tako bude još gore. Još samo jedna borba i sve je gotovo. Iako su majčine vidovdanske galete ovog puta obećale neki novi ,,tranquilite'', nije tako. Opet se dešava isto. Samo je nejasno koja je odbrana. Borba protiv Čovjeka u Zelenom, iako uzaludna, bila je potkrijepljena dobrim oružjem. Svijeće. Crvena je za ljubav, a plava je za košmare. Počupana kamilica i menta, poprskana uljem od lavande i mirisom nikotina. Onda, kada je najteže. Biljčice, po bogu sestrice.
Neće ovog puta biti tako. Biće značajnije. Žena bez sijenke je krenula i itekako je prostrla svoje staze. Ćilim koji nerado miriše na sablju i jeftinu magiju. Klupko koje se obmotava ne bi li ostavila lažni trag i simbol zamagljenog ogledala da je niko ne prati. Pa, opet, šta loše može da se desi ako upalim svijeće? Samo ovaj put, obećavam. Uvijek je tako... nemir i potreba da se zaveže konac na početku i na kraju. Jee, zavežljaj ispunjava želje i štiti. Kao užegli cimet, tjera loše džine i priziva dobre. Za nekoga možda jeftina magija, kao i Žene bez sijenke. Nikako ne može biti loše. Otvoriti krug propisano, podići energiju. U ovoj noći i u ovom satu... I tako do kraja. Kovitlanje dima koji dolazi iz mirisnog štapića sa aromom divljih kupina, pomiješan sa oltarskim scijećem i džinima nevjernicima. Jer, svi se džini smiju kada zijevamo. A znate da je čarolija uspjela ako ste umorni. Zato i ne mislim da je ovog puta to loše. Ona je na putu. Žena bez sijenke. Umotana u crni veo. U jednoj ruci trouglasti zapis u drugoj zamagljeno ogledalo. Kroz obris čokoladne pare jedva da se i nešto vidi, ali njen ćilim i ona svakako. I njene boje. Samo na trenutak uhvaćene. Malo indigo i grimizne zelene. Nešto kao mulj i mahovina. Smijeh, a potom suze.
Zato i treba pozvati vjetar.
Jer, počinje sa igračima.
Isto je kao kada poželim da ustanem ujutro i da odem. Neočekivani povjetarac na mjestu gdje se spaja moje uvo i vrat. Lagani povjetarac, šta uopšte loše može proizaći iz toga. Neočekivani udarac? Dobijena bitka, ali ne i čitav sukob. Nemir Čovjeka u Zelenom pomiješan sa mirisom njegovog plašta. Sandalovina, jasmin, mjesečev kamen i molitve. Za one dane ispred i neučinjeni grijeh.
Dani su ipak poprilično mirni. Nikakav specijalan momenat koji bi uopšte izazvao nelagodnost. Pa, ipak... kompletan osjećaj koji se javlja onda. Nerazumljiv, a opet jasan. I tako je počelo. Karte su tu. Iste one sa kojima se borim dugi niz godina. Obješeni čovjek, Kula i Đavo. Ovog puta Čovjek u Zelenom visi. Naopačke. On je taj koji če biti žrtva, te je jasno da je u pitanju suprotno od onog što prizivamo u pomoć, a nisu nevolje. Neka jeftina magija, pomislih. Umotana kao čokolada sa korom pomorandže, nevina... Probaj me... Okusi me. Ali ovog puta mnogo ozbiljnija. Jedna žena i njen specifičan miris. Žena bez sijenke... Miriše na žalfiju i upornost. Na ispucale krajeve drveta, koje je obmotano mahovinom. Na nemir i rad. Nesanicu i trouglasti zapis. Jer, to je njeno oružje. Simbol zamagljenog ogledala, da unese zablude, i tako bude još gore. Još samo jedna borba i sve je gotovo. Iako su majčine vidovdanske galete ovog puta obećale neki novi ,,tranquilite'', nije tako. Opet se dešava isto. Samo je nejasno koja je odbrana. Borba protiv Čovjeka u Zelenom, iako uzaludna, bila je potkrijepljena dobrim oružjem. Svijeće. Crvena je za ljubav, a plava je za košmare. Počupana kamilica i menta, poprskana uljem od lavande i mirisom nikotina. Onda, kada je najteže. Biljčice, po bogu sestrice.
Neće ovog puta biti tako. Biće značajnije. Žena bez sijenke je krenula i itekako je prostrla svoje staze. Ćilim koji nerado miriše na sablju i jeftinu magiju. Klupko koje se obmotava ne bi li ostavila lažni trag i simbol zamagljenog ogledala da je niko ne prati. Pa, opet, šta loše može da se desi ako upalim svijeće? Samo ovaj put, obećavam. Uvijek je tako... nemir i potreba da se zaveže konac na početku i na kraju. Jee, zavežljaj ispunjava želje i štiti. Kao užegli cimet, tjera loše džine i priziva dobre. Za nekoga možda jeftina magija, kao i Žene bez sijenke. Nikako ne može biti loše. Otvoriti krug propisano, podići energiju. U ovoj noći i u ovom satu... I tako do kraja. Kovitlanje dima koji dolazi iz mirisnog štapića sa aromom divljih kupina, pomiješan sa oltarskim scijećem i džinima nevjernicima. Jer, svi se džini smiju kada zijevamo. A znate da je čarolija uspjela ako ste umorni. Zato i ne mislim da je ovog puta to loše. Ona je na putu. Žena bez sijenke. Umotana u crni veo. U jednoj ruci trouglasti zapis u drugoj zamagljeno ogledalo. Kroz obris čokoladne pare jedva da se i nešto vidi, ali njen ćilim i ona svakako. I njene boje. Samo na trenutak uhvaćene. Malo indigo i grimizne zelene. Nešto kao mulj i mahovina. Smijeh, a potom suze.
Zato i treba pozvati vjetar.
Jer, počinje sa igračima.
Коментари
Постави коментар