Cijepanje
Zatvaram prozor. Dašak vjetra koji ulazi ne obećava mnogo, kao ni sami osjećaj da će promjene nastupiti. A zapravo, promjene su se dogodile. Samo ne u onom pravcu u kojem sam očekivao.
Pokušavajući da objasnim da mi se cijepa kompletni emotivni aparat, sada shvatam šta znači krištati iznutra.
Izvukao sam juče svoje stare pjesme. Poezija na već starim hartijama, koja miriše na zaboravljenu radost i izmakle godine iza, zasićene smjelošću za nečim novim, čistom, dječačkom ljubavju i mojim ujednačenim stanjima, koja su tada meni djelovala nekontrolisana. Sada, mislim i osjećam drugačije. Ne znam šta se dogodilo u međuvremenu. Promjena pravca vjetra i nemir koji živim godinama unazad. Prestao sam da brojim, da se sjećam kada sam osjetio prvu promjenu vjetra, simbol zadimljenog ogledala i prešao rukama preko karata koje su u kutiji sandalovine. Ne bih da ovo ovdje bude vraćanje u prošlost, jer nema potrebe za trajnim glagolom, jer ovo sada jeste prošlost. Koliko god sadašnja muzika bila prisutna, skale i tonovi iz prošlosti se prepoznaju u svim novim melodijama. Simbol zadimljenog ogledala... Ipak, ne. Ovog puta bez magije. Samo prosta, ljudska magija. Ono što počinje samo od sebe. I završava tamo kada sam odlučim da je dosta. Pa, opet, nemoguće je odupreti se i nastaviti dalje. Ptošlost je, znate, kao podmukla bolest. Onda kada mislimo da je sve prošlo, upravo tada počinje. Cijepa polako sve iznutra, a onda bol dolazi kao zadnji napad. I opet pad. I tako je oduvijek. Ili barem otkada je vjetar promijenio pravac,
Prošle nedjelje mi je nedostajao njen smijeh, tražio sam je u elektronskim imenicima, pokušavao da pronađem njene slike na zidovima drugih muškaraca, ali sve ukazuje na to da je to samo daleka prošlost. Ova nedjelja počinje nostalgijom. Ono istinsko nedostajanje. Proces prisutnosti onoga od čega bježim. Porodične slike, godine unazad, svijet bez saznanja. Cijepanje nad nečujnim riječima, nad tišinama koje se prostiru daleko iznad grada i gađaju bez milosti. Preko odlaska, pakovanja kofera i ulaska u jedan novi svjet. Znate, ja patim. I tako će uvijek biti. Tamo, na mjestu gdje se dijele jabuke i plač. Daleko ispred tuđeg smijeha. I na ivici da se slomim. U prašinu, staklenu bolest. Iznutra se izgubim i samo počnem gledati u jedan svijet. U one godine iza, prije svih bolesti, rastanaka, promjena mjesta boravka, krivice. U godine zajedničkih trenutaka, čaša vina i smijeha, užurbane emocije druženja, svakodnevnog ljubljenja, sa plačom izjednačenim sa iskrenim emocijama. U vrijeme prije svih novih ljudi, karata koje mirišu na sandalovinu. Jarabi! Kuda idem? U sve ono što je prošlo i neće se vratiti, potom na majčinsku ljubav i na čekanje na ponovni susret. I tako u krug.
Previše toga postoji što treba reći, a čini da se cijepam godinama. I komadima sitne veličine.
Za ovu bol i ove noći.
I iscijepane komade koji više nikada neće pronaći put do mene.
Pokušavajući da objasnim da mi se cijepa kompletni emotivni aparat, sada shvatam šta znači krištati iznutra.
Izvukao sam juče svoje stare pjesme. Poezija na već starim hartijama, koja miriše na zaboravljenu radost i izmakle godine iza, zasićene smjelošću za nečim novim, čistom, dječačkom ljubavju i mojim ujednačenim stanjima, koja su tada meni djelovala nekontrolisana. Sada, mislim i osjećam drugačije. Ne znam šta se dogodilo u međuvremenu. Promjena pravca vjetra i nemir koji živim godinama unazad. Prestao sam da brojim, da se sjećam kada sam osjetio prvu promjenu vjetra, simbol zadimljenog ogledala i prešao rukama preko karata koje su u kutiji sandalovine. Ne bih da ovo ovdje bude vraćanje u prošlost, jer nema potrebe za trajnim glagolom, jer ovo sada jeste prošlost. Koliko god sadašnja muzika bila prisutna, skale i tonovi iz prošlosti se prepoznaju u svim novim melodijama. Simbol zadimljenog ogledala... Ipak, ne. Ovog puta bez magije. Samo prosta, ljudska magija. Ono što počinje samo od sebe. I završava tamo kada sam odlučim da je dosta. Pa, opet, nemoguće je odupreti se i nastaviti dalje. Ptošlost je, znate, kao podmukla bolest. Onda kada mislimo da je sve prošlo, upravo tada počinje. Cijepa polako sve iznutra, a onda bol dolazi kao zadnji napad. I opet pad. I tako je oduvijek. Ili barem otkada je vjetar promijenio pravac,
Prošle nedjelje mi je nedostajao njen smijeh, tražio sam je u elektronskim imenicima, pokušavao da pronađem njene slike na zidovima drugih muškaraca, ali sve ukazuje na to da je to samo daleka prošlost. Ova nedjelja počinje nostalgijom. Ono istinsko nedostajanje. Proces prisutnosti onoga od čega bježim. Porodične slike, godine unazad, svijet bez saznanja. Cijepanje nad nečujnim riječima, nad tišinama koje se prostiru daleko iznad grada i gađaju bez milosti. Preko odlaska, pakovanja kofera i ulaska u jedan novi svjet. Znate, ja patim. I tako će uvijek biti. Tamo, na mjestu gdje se dijele jabuke i plač. Daleko ispred tuđeg smijeha. I na ivici da se slomim. U prašinu, staklenu bolest. Iznutra se izgubim i samo počnem gledati u jedan svijet. U one godine iza, prije svih bolesti, rastanaka, promjena mjesta boravka, krivice. U godine zajedničkih trenutaka, čaša vina i smijeha, užurbane emocije druženja, svakodnevnog ljubljenja, sa plačom izjednačenim sa iskrenim emocijama. U vrijeme prije svih novih ljudi, karata koje mirišu na sandalovinu. Jarabi! Kuda idem? U sve ono što je prošlo i neće se vratiti, potom na majčinsku ljubav i na čekanje na ponovni susret. I tako u krug.
Previše toga postoji što treba reći, a čini da se cijepam godinama. I komadima sitne veličine.
Za ovu bol i ove noći.
I iscijepane komade koji više nikada neće pronaći put do mene.
Коментари
Постави коментар