Pisma 1

Nakon ponoći, pošto se buka iz pekare konačno stišala, Aleksandar N. se popeo u spavaću u sobu i koraknuo ponovo preko klimave daske koja se nalazila ispred predsoblja i vrata. - I ovo bi trebalo zamijeniti, pomisli. Kao onda kada je Silvija po cijeli dan pričala o tome da je potrebno sve renovirati. Pa čak i kada je Aleksandar N. prosuo svoju kolonjsku vodu preko te iste daske i onda je predsoblje danima mirisalo na taj dan.
Soba je sa druge strane bila prilično tiha. Netaknuta, od toga dana. Sa ulaznih vrata je ušao miris prosutog sjećanja, a fioka je ostala otvorena. Samo je to pismo vraćeno na svoje mjesto. Sa željom da vraćanjem tog pisma, nestaće svo saznanje nakon toga. Ispisano na tvrdoj hartiji, drhtavim rukopisom. Pomalo umazanim slovima. Od suza, pomisli. Iako je donio odluku da više neće čitati, svakog puta kad bi ga ponovo otvorio, mislio je da će pročitati nešto drugo. Zato i ovog puta, isto:

,,

Mili,

Ovo postaje sve gore. Iako sam odlučila da ne brinem o tome kakva je sljedeća odluka koju ćeš donijeti, ti si sve više dolazio sa tom pričom da ti je potrebno vremena i da ne znaš šta želiš. Vjetar je odavno promijenio pravac. Samo nisam umjela da vidim. Bog zna koliko sam voljela dane kada si bio svoj i moj. I kada si me volio više od svojih potreba da postaneš otac i da čuješ djecu koju ti ja nisam mogla dati. I tada sam bila u strahu da ćeš se pretvoriti u drugu osobu, zbog koje sam ponovo počela da živim strahove. I da sve one, koje ti to mogu dati, su tu negdje, ali ti nemaš vremena da ih tražiš, jer gubiš vrijeme sa mnom. A opet, nisam u to mogla vjerovati, jer si me grlio kao da sam jedina. Znaš da sam patila mnogo. I ne žalim. Da su sve druge mogle da imaju sa tobom ono što sam ja, svaka bi pristala. Ali ti si sa mnom samo muškarac, ali ne i otac.
Kao što sam ti više puta do sada rekla, za mene poslije tebe neće biti mjesta za druge. Ja nisam nikada majci, sestri, drugaricama i tvojoj porodici umjela da objasnim na koji način me ti voliš. Nisam uspjela da ti se zahvalim za sve divne godine koje sam provela sa tobom. I za sve trenutke pomoći koju sam uživala. Svijet je zaista surov. Moje glavobolje su se pojačale. Izvini za neprospavane noći zbog toga. I za suze u snu, jer je moja depresija uzela više maha nego što je smjelo. Poklonila sam ti sebe, nadajući se da ćeš ti znati da to sve otkloniš. Nezanjući, sve sam više tonula.
Zato idem. Ne sa mišlju da sam mogla da budem sa drugim. Jer, i dalje sam lijepa. Primjećujem to pogledima od strane muškaraca. Ne ni sa potrebom da osjećaš grižu savjesti. Idem jer sam umorna. Uvijek sam spavala pored tebe i samo tako uspijevala da se budim odmorna. I jer sam postala teret tebi i sebi. Glavobolja je još gora.
Hoću da ti kažem da ne plačeš. Tamo sam gdje ću moći da te pazim. I da ti donesem nekog ko će od tebe napraviti oca. Ponosnog na svoju djecu, kojoj imaš toliko da pružiš.

I nekog da voliš, makar malo kao što si mene volio.

''