Pisma 2
Zahir A. je čuo da je neko na ljusci jednog jajeta ostavio formulu sreće. Opčinjen tom idejom, prošlo je nešto više od nedjelju dana od kada je posljednji put jeo. Iza lampe koja je isijavala noć i istovremeno usisavala dan, uzeo je nešto malo ušteđevine i napravio dva okreta unazad i krenuo na put. I tako prošao pored Drveća i Ljudi u crnom i stigao do malog jezera u kom se kupalo samo kamenje. Tako nenaspavan popi te vode i pogleda malo bolje svoj odraz u jezeru. Biće nam drago pjevati uz zvona... zar ne, Nu-Nu?
Tu nije bilo ničega za njega, pomisli. Naljuti se na jezero i baci kamen koji isuši cijelo jezero i ostavi za sobom djecu da se igraju na obali. Cijelim putem se trudio da ne zaspi, iako je primijetio par puta da hoda u snu, ali je i dalje išao putem kojim je namjeravao. Prošao je takođe i pored Svijeća koje ne svijetle i pored životinja koje ne govore. Sve je ovo za njega izgledalo previše čudno. Na samoj ivici litice na koju se nastavljao put kojim se ide pješke, između dvije kuće dva alhemičara, od kojih je jedan bio lažni, zastade i pogleda malo bolje svoj odraz u glavi medveda kojem je jedno oko bilo veće od drugog i bilo je prozirno plavo. To je to. Našao je ljuske na kojima je ispisana formula sreće. Ispisana perom umočenim u isto jezero koje je isušio, pisalo je:
,, Lampa koja je isijavala noć i istovremeno usisavala dan je tvoje raspoloženje koje je postalo tvoja stvarnost. Dan i noć u kojem se nalaziš. Jezero u kojem se kupalo samo kamenje su suze, a kamenje koje se kupa u njima su rane. Pošto si isušio jezeru, ostavio si dijete u sebi da se igra i nada boljem sjutra. Hodao si u snu ali i dalje putem kojim si namjeravao je razum koji je i dalje očuvan koliko god da spavaš i hodaš u mraku. Prošao si pored Svijeća koje ne svijetle jer si prošao pored ugašenih želja i pored životinja koje ne govore, jer su utihnuli tvoji nagoni. Sama ivica na koju se nastavlja put kojim se ide pješke ćeš morati da nastaviš baš onda kada pomisliš da više ne možeš i da je došao kraj. Dvije kuće alhemičara od kojih je jedan lažan, su obećanja koja si dao sebi i koja nisi još uvijek ostvario jer djeluju magično i zaboravljeno. I ova glava medveda kojem je jedno oko bilo veće, a pronašao si ljuske sreće, je ono što u očima kriješ, a sada čitaš.''
Tu nije bilo ničega za njega, pomisli. Naljuti se na jezero i baci kamen koji isuši cijelo jezero i ostavi za sobom djecu da se igraju na obali. Cijelim putem se trudio da ne zaspi, iako je primijetio par puta da hoda u snu, ali je i dalje išao putem kojim je namjeravao. Prošao je takođe i pored Svijeća koje ne svijetle i pored životinja koje ne govore. Sve je ovo za njega izgledalo previše čudno. Na samoj ivici litice na koju se nastavljao put kojim se ide pješke, između dvije kuće dva alhemičara, od kojih je jedan bio lažni, zastade i pogleda malo bolje svoj odraz u glavi medveda kojem je jedno oko bilo veće od drugog i bilo je prozirno plavo. To je to. Našao je ljuske na kojima je ispisana formula sreće. Ispisana perom umočenim u isto jezero koje je isušio, pisalo je:
,, Lampa koja je isijavala noć i istovremeno usisavala dan je tvoje raspoloženje koje je postalo tvoja stvarnost. Dan i noć u kojem se nalaziš. Jezero u kojem se kupalo samo kamenje su suze, a kamenje koje se kupa u njima su rane. Pošto si isušio jezeru, ostavio si dijete u sebi da se igra i nada boljem sjutra. Hodao si u snu ali i dalje putem kojim si namjeravao je razum koji je i dalje očuvan koliko god da spavaš i hodaš u mraku. Prošao si pored Svijeća koje ne svijetle jer si prošao pored ugašenih želja i pored životinja koje ne govore, jer su utihnuli tvoji nagoni. Sama ivica na koju se nastavlja put kojim se ide pješke ćeš morati da nastaviš baš onda kada pomisliš da više ne možeš i da je došao kraj. Dvije kuće alhemičara od kojih je jedan lažan, su obećanja koja si dao sebi i koja nisi još uvijek ostvario jer djeluju magično i zaboravljeno. I ova glava medveda kojem je jedno oko bilo veće, a pronašao si ljuske sreće, je ono što u očima kriješ, a sada čitaš.''
Коментари
Постави коментар