Zimske priče: Jovandan

Došlo je na vjetru Jovandana. Miris prženih galeti i kobasica je dopirao sa prozora, polu otvorenog, da bih izbjegao večernje gušenje. Laudanum koji sam morao svakog jutra da pijem je već uzeo maha i više nego što su doktori prognozirali. Iako su mi ga sipali u toplo mlijeko, i dalje je gorčina dopirala dovoljno jako da je prolazila i kroz nozdrve. Već je bilo šest sati. Tišina nije ništa neobično za ovo doba dana. Moja predivna Darija. Samo sam o tome uspio da mislim. Majka je već odavno bila ubijeđena da su u pitanju kojekakve mađije, zbog kojih se osjećam ovako. Jadna majka. Uvijek je vjerovala da nam drugi žele zlo, a ni u jednom trenutku ne pomislivši da smo mi ti koji sebi ne želimo dobro. Ja sam sebi u vremenu između triježnjenja od prethodne doze lijeka do uzimanja nove dao dozvolu da razmišljam o Darijinoj kosi. Izuvijanoj duž cijele vlasi, narandžaste boje, i kosi koja je mirisala na cimet. Sjećam se i da mi je često puta pokrivala lica kada smo bili bliski. Znao sam da je Banja Luka premala za nju. Ovaj grad je mali za vješticu poput mene. Smijala se tada, ali bi istovremeno i briznula u plač. Bila je sigurna u to da će je neko odvesti odavde. Čudno, pomislio bih često, kako to da je uvijek neko drugi trebao da dođe da je odvede, a ne ja. Ja, kao njen zakoniti suprug, kojem je rekla DA, onda kada smo mislili da ćemo uraditi velike stvari. Ali je znala. Jako dobro je znala da ja nisam dovoljno jak da je iznesem iz ove uklete varoši. Uvijek mi je govorila da je spremna na to da umre zbog naše ljubavi, ali nije spremna da to bude u ovom gradu. U ovoj izmaglici izgubljenih snova i vremenu porušenih iluzija. Htjela je da pleše i da vatra u njenim očima pucketa negdje drugo. Bilo gdje. Znam da će nam pomoći. Vjetar će nas odnijeti tamo gdje možemo da budemo bosi. I da živimo zauvijek. Ali nekom drugom, drugi put. Ja se uporno vraćam na tu jednu istu sliku u glavi, sjećanje koje je toliko jako čvrsto u mojoj glavi kao da sam stvoren samo da tu sliku nosim u glavi. Velika kuća u kojoj je živjela i hodnika koji je vodio do njene sobe. Zaustavio sam se pred vratima njene sobe, osjećajući stid da krenem dalje. Iako je tada sve njeno bilo moje, osjećao sam se posramljeno i istovremeno preplašeno da je uopšte i imala život prije našeg života. Zakoračio sam u sobu koja je bila zamračena. Bilo je tu svega. Dosta svijeća i robe različitih boja. Najviše suknji koje su lepršale na krajevima, i veša crne boje. I jedna mala komoda na kojoj je bilo raznih bočica, iste veličine. Sve su pažljivo poređane, a odsjaj koji je pokrivao površinu je ispuštao razne mirise. Jednoj od njih sam nesvjesno prišao. Gledao sam je kao nešto najintimnije što sam mogao da dodirnem. Ona je imala svoje bočice. I u svakoj sakrivene muške iluzije. Svaka od njih je nosila poruku. Ja prodajem snove. Otvorio sam je. Jak miris jasmina je izašao iz nje kao duh iz lampe. Zlokobno ulazeći i istovremeno proždirući moje nozdrve. Osjetio sam sreću. Laička magija. Trgnuo sam se nesvjesno i prosuo nekoliko kapi na parket ispod komode i onda je sve počelo da miriše na taj grijeh. Ovo su bile zarobljene duše. Spustio sam se na koljena i uzeo njen svileni ogrtač koji se nalazio na krevetu odmah pored mene. Legao sam na pod, a do tada je cijela bočica bila prosuta po meni. I nisam znao da li sam odjednom bolestan. Pomislio sam na oca. Koji da je živ bi je odmah proglasio nemoralnom. Tek tako, nemoralnom. Ali mojom. Prekrio sam svoje lice njenim ogrtačem, svjestan hladnoće koja je dolazila sa poda, nevažne u odnosu na moj doživljaj njene esencije, zaključane u jednoj običnoj bočici, staklenoj, prozirne teksture. Ona je mogla da dođe svakog trenutka, ali nije. Ona je znala da sam ja na podu. Znala je da mirišem na nju, i da je sve već vjerovatno bolesno otpalo sa mene, kao perle sa pogrešne ogrlice, namijenjene ženama koje mirišu na svinje i sijeno, osjetio sam da sam konačno slobodan. I da tako slobodan želim da prkosim ikonama koje su svuda u kući krijući gledale u mom pravcu. I velikom natpisu preko puta mog kreveta u sobi mog djetinjstva: Bog je moj pastir. Znao sam da je ovo ono što sam želio cijelog života. Da budem zarobljen u jednoj maloj, staklenoj boci jedne obične žene koja je mirisala na cimet i veoma crnu, gorku čokoladu. Pustila me je da se gušim ispod njenog ogrtača ispod kojeg su igrale skrivene žudnje, njeni prsti napukli na jagodicama od puštene krvi. Da umilosti bogove. Crvena je za ljubav, a plava je za košmare. I tek tako, vratio sam se u stvarnost. Podigao sam ogrtač i sakrio ga kasnije u potkrovlju naše zajedničke kuće, jer sam znao da kad bude odlazila neće ništa svoje ostaviti. Par puta je razgovarala sa majkom o tome šta se desilo sa njenim ogrtačem, ali nikada nije išla dalje od onoga Ne znam. Vjerovala je da ću nekada uspjeti da njen svileni ogrtač zapalim, kako bih je vratio nazad. Ipak, niko nije mogao da spriječi promjenu koju je vjetar najavljivao lupajući u prozore. Mislio sam da je to samo prokleti vjetar Banja Luke. Da to nije vjetar koji na krilima svog karnevalskog hoda može da je odnese daleko. Zato sam je pokrivao svake noći. Nisam joj dao da diše, da izlazi iz kuće. Često je zbog toga plakala u kuhinji gledajući jedan drveni prozor sa spoljašnje strane koji je lupao, kunem se bogom, jače nego ikada. Ljut, jer je ona unutra, a treba mu. Ne možeš spriječiti promjenu. Ako moja drvena Boginja želi da nas podavi, ona će to i učiniti. Kora od pomorandže, pažljivo spuštena u čokoladu, istopljena na pravilnoj temperaturi iznad pare. Dovoljno da me odvede. Daleko odavde. Tako je i bilo.
Drugi u porodici su to prihvatili kao jedan običan razvod. Ona nije željela ni papir da je slobodna. Željela je da komadom pogače natopljene vinom ugasi svijeću i završi sa svim tim ritualima koji su je ubijali sigurno svakog dana više nego što sam i mogao da zamislim. Otišla je. To je sad jedina istina. Ja sam dobio gorki laudanum. Tri puta po četiri kapi. Da umiri sve što jeste.

Sa prozora se već ovog puta mogao čuti i karavan. Muzika i ulični igrači. Jovandanske galete i licidarsko srce. Šećerna vuna.

A ispod ovih prvih mirisnih nota- jasmin.