Zimske priče: Zlo sjeme
Poslat sam da predam starijem gazdi pismo njegove najmlađe kćerke. Dan prije toga svi u kući su bili neobično uznemireni. Ujutro nije bilo gazdaricine vike i molbi da se patuljci u bašti poređaju tako da svi gledaju prema spolja, čak ni novine nije niko donio. Pozvali su me onako sanjivog, uručili mi kovertu i rekli da je za gazdu. Majka je bila takođe uplašena. Dolazi sa igračima. Nismo bili sigurni šta je ovog puta dospjelo u um najmlađe gazdarice, ali smo znali da nije dobro.
Pošto je put bio relativno dug, ponio sam svoju svesku sa notama, kako bih usput mogao da se sjećam dirki na klaviru, kojem nisam smio da se primaknem u Kući. Napolju je bilo neobično toplo za januar, i uspio sam da se sjetim sna od prethodne noći. Bio je to jedan od onih snova zbog kojih sam srećan kada se probudim. Najmlađa od njih pet, gazdina miljenica, me je pozvala da prošetamo vrtom neke nepoznate kuće. Ponijela je sa sobom veliku torbu i u njoj su se nalazila tri velika kamena. Zamolila me je da ih odnesem do jednog drveta koje se nalazilo ispred nas, ali me je drvo kada sam mu se primakao progutalo. I znao sam da je to uradila namjerno. Za gazdaricinu najmlađu kćerku, svježa krv njenih sluga je bila neophodna kako bi održavala ljepotu i mladost, a morali smo i da je zabavljamo u danima kada njene ,,loše bajalice'' nisu uspjele. Niko od nas ustvari nije znao da je ona ta koja je uticala na gazdu, ubjeđujući ga kako smo mi ustvari svi jedni obični crvi, koji spavaju na slamama i ne kupamo se po nekoliko mjeseci. Što je bila velika neistina. Prošlog mjeseca, jedna mlada sluškinja je nestala. Gazda je primio u Kuću, jer je siroče i bila je spremna da radi čak i najteže poslove samo kako bi dobila krov nad glavom. Tako je i bilo. Sve dok se nije zaljubila. O tome govore zidovi Kuće. To je ono što čini ljubav. Dozvoljena samo privilegovanim i naspavanim mladim gazdama, a nedostupna revolucionarima i običnim slugama koje spavaju na krevetima od slame i pruća, ali imaju najslađe snove. Osim ovog. Ovog od maloprije. Pošto je i ona znala da je najmlađa od njih pet ustvari ono što su za taj stalež nazivala vidarka, a među nama vještica, sluškinja je otišla kod nje i zatražila pomoć. U pitanju je bio slijepi mladić koji je gazdaricu podučavao pletenjem.
- Hah, pobogu, taj invalid.
- Nemojte tako, miljenice, on je moja ljubav. I voljela bih kada bi mogao da me vidi. Jer, ovako, on se i ne može zaljubiti u mene jer je slijep. Možete li Vi da učinite to? Možete li da učinite da me stalno zove, traži, da me se sjeća i da me nekako vidi u umu, da me zamisli i..
- Dosta više! Shvatila sam. Može. Ali, svaka magija traži žrtvu. To sam u obavezi da ti kažem. Šta će te poslije toga snaći, za to ne odgovaram. I moraš meni da platiš, ne novcem, znam da ga nemaš. I da o tome ne govoriš nikom. Koliko će trajati, ne znam. Ali ćeš dobiti od njega to što želiš.
- To je sve što sam ikad željela.
- O, moja draga, šta je ljubav? Toliko si neuka da ne znaš da nije važno da li neko ima oči. Jer, kako kažeš, on bi se zaljubio u tebe kad bi mogao da vidi. Male, sitne zablude neukosti. Ali, neka tako bude. Trebaš nešto svoje da ostaviš kod njega, i da žrtvuješ nešto što najviše voliš.
- Ali ja nemam nikoga. I nikog ne volim.
- Onda i nisi dostojna moje pomoći.
Ali majka kaže da se sjetila svog miša kojeg je gajila u svojoj sobi sa njom. Jer je to jutro miš nestao. Kavez je bio prazan. Ubrzo potom, učitelj se razbolio i zamolio je da mu zovnu sluškinju koja miriše na masalu i sandalovinu, ali kako niko nije znao o kome se radi, a on nije mogao da kaže koja je to, jer je nikad nije vidio zbog svoje bolesti, preminuo je, kako kažu gledajući u pravcu sobe mlade sluškinje. Trnje sada iz njegovog srca raste. Rekla je najmlađa kći, i zatražila da se spali nakon što su joj isporučili neke male zdjele od mesinga u sobu, direktno iz kapele gdje je učitelj ležao. Sluškinja je nekoliko dana poslije toga nestala. I niko ništa o njoj nije znao.
Gazda je sjedio u bašti kada sam stigao i nasmijao se kada me je vidio. Znao je da stižu vijesti od njegove porodice. Iza njega je stajala djevojka, duge, crvene kose i velikih grudi u bijeloj spavaćici, razuzdanog pogleda i bijelog tena. Podsjećala me je na gazdaricinu sestru. Ali nisam bio siguran. Poklonio sam se i onda me je zagrlio, a onda sam mogao da osjetim miris visikija i duvana, pomiješan sa mirisom mošusa i kolonjske vode. Ona me je samo gledala. I bio sam ubijeđen da sam u jednom trenutku čuo da me je pozvala da im se pridružim. Gazda je otvorio kovertu, vratio se na svoje mjesto i počeo da čita. Istovremeno, počeo je da se znoji, a djevojka se par puta primakla i pogledala u pismo, ali s obzirom da gazda nije reagovao na to, mogao sam da zaključim da nije umjela da čita. Bila je to mala hartija, ispisana neurotičnim rukopisom, sa par podvučenih riječi, kao da je naređivala. A mi smo svi tada znali da je zapravo ona ta od koje smo se trebali bojati, a ne gazda. Gazda je samo volio mlade riđokose djevojke i želio je da bude u njihovom drušvu u ovoj kući na selu. Okrenuo se prema meni, pogledao me je, suze i znoj su se pomiješale, tako da nisam više bio siguran da li mu je vruće ili je pročitao nešto što mu je srce slomilo, ali po pokretu ruke koji je napravio na dnu pisma sam shvatio da je dao svoj potpis, a time i blagoslov za još jednu od želja njegove najmlađe kćerke.
Vratio sam se u Kuću umorniji nego ikad. Gazda je rekao da predam pismo glavnom slugi koji će kasnije znati šta treba da radi. Tako je i bilo. Odveden sam na tavan, a kunem se da sam mogao da čujem kako majka vrišti i plače iz svoje sobe, ali opet nisam bio siguran da li je to isti šum, kao poziv gazdine riđokose da im se pridružim. Rečeno mi je da je najmlađa gazdaricina kći prilikom jedne od svojih nedjeljnih rituala druženja sa svojim vidarkama, zaključila u svojoj viziji da sam ja ukrao tri važna kamena od nje sa kojima liječi druge ljude i da je potrebno da odgovaram za to. Životom. Na tavanu su visila dva velika obruča, oko kojih su mi zavezali ruke. Nije me bilo strah. Sjećao sam se riđokose djevojke i njenog pogleda. Jer, neko je i mene konačno poželio.
Kada su me pitali za posljednje riječi, rekao sam
Kamenje je progutalo drvo.
Pošto je put bio relativno dug, ponio sam svoju svesku sa notama, kako bih usput mogao da se sjećam dirki na klaviru, kojem nisam smio da se primaknem u Kući. Napolju je bilo neobično toplo za januar, i uspio sam da se sjetim sna od prethodne noći. Bio je to jedan od onih snova zbog kojih sam srećan kada se probudim. Najmlađa od njih pet, gazdina miljenica, me je pozvala da prošetamo vrtom neke nepoznate kuće. Ponijela je sa sobom veliku torbu i u njoj su se nalazila tri velika kamena. Zamolila me je da ih odnesem do jednog drveta koje se nalazilo ispred nas, ali me je drvo kada sam mu se primakao progutalo. I znao sam da je to uradila namjerno. Za gazdaricinu najmlađu kćerku, svježa krv njenih sluga je bila neophodna kako bi održavala ljepotu i mladost, a morali smo i da je zabavljamo u danima kada njene ,,loše bajalice'' nisu uspjele. Niko od nas ustvari nije znao da je ona ta koja je uticala na gazdu, ubjeđujući ga kako smo mi ustvari svi jedni obični crvi, koji spavaju na slamama i ne kupamo se po nekoliko mjeseci. Što je bila velika neistina. Prošlog mjeseca, jedna mlada sluškinja je nestala. Gazda je primio u Kuću, jer je siroče i bila je spremna da radi čak i najteže poslove samo kako bi dobila krov nad glavom. Tako je i bilo. Sve dok se nije zaljubila. O tome govore zidovi Kuće. To je ono što čini ljubav. Dozvoljena samo privilegovanim i naspavanim mladim gazdama, a nedostupna revolucionarima i običnim slugama koje spavaju na krevetima od slame i pruća, ali imaju najslađe snove. Osim ovog. Ovog od maloprije. Pošto je i ona znala da je najmlađa od njih pet ustvari ono što su za taj stalež nazivala vidarka, a među nama vještica, sluškinja je otišla kod nje i zatražila pomoć. U pitanju je bio slijepi mladić koji je gazdaricu podučavao pletenjem.
- Hah, pobogu, taj invalid.
- Nemojte tako, miljenice, on je moja ljubav. I voljela bih kada bi mogao da me vidi. Jer, ovako, on se i ne može zaljubiti u mene jer je slijep. Možete li Vi da učinite to? Možete li da učinite da me stalno zove, traži, da me se sjeća i da me nekako vidi u umu, da me zamisli i..
- Dosta više! Shvatila sam. Može. Ali, svaka magija traži žrtvu. To sam u obavezi da ti kažem. Šta će te poslije toga snaći, za to ne odgovaram. I moraš meni da platiš, ne novcem, znam da ga nemaš. I da o tome ne govoriš nikom. Koliko će trajati, ne znam. Ali ćeš dobiti od njega to što želiš.
- To je sve što sam ikad željela.
- O, moja draga, šta je ljubav? Toliko si neuka da ne znaš da nije važno da li neko ima oči. Jer, kako kažeš, on bi se zaljubio u tebe kad bi mogao da vidi. Male, sitne zablude neukosti. Ali, neka tako bude. Trebaš nešto svoje da ostaviš kod njega, i da žrtvuješ nešto što najviše voliš.
- Ali ja nemam nikoga. I nikog ne volim.
- Onda i nisi dostojna moje pomoći.
Ali majka kaže da se sjetila svog miša kojeg je gajila u svojoj sobi sa njom. Jer je to jutro miš nestao. Kavez je bio prazan. Ubrzo potom, učitelj se razbolio i zamolio je da mu zovnu sluškinju koja miriše na masalu i sandalovinu, ali kako niko nije znao o kome se radi, a on nije mogao da kaže koja je to, jer je nikad nije vidio zbog svoje bolesti, preminuo je, kako kažu gledajući u pravcu sobe mlade sluškinje. Trnje sada iz njegovog srca raste. Rekla je najmlađa kći, i zatražila da se spali nakon što su joj isporučili neke male zdjele od mesinga u sobu, direktno iz kapele gdje je učitelj ležao. Sluškinja je nekoliko dana poslije toga nestala. I niko ništa o njoj nije znao.
Gazda je sjedio u bašti kada sam stigao i nasmijao se kada me je vidio. Znao je da stižu vijesti od njegove porodice. Iza njega je stajala djevojka, duge, crvene kose i velikih grudi u bijeloj spavaćici, razuzdanog pogleda i bijelog tena. Podsjećala me je na gazdaricinu sestru. Ali nisam bio siguran. Poklonio sam se i onda me je zagrlio, a onda sam mogao da osjetim miris visikija i duvana, pomiješan sa mirisom mošusa i kolonjske vode. Ona me je samo gledala. I bio sam ubijeđen da sam u jednom trenutku čuo da me je pozvala da im se pridružim. Gazda je otvorio kovertu, vratio se na svoje mjesto i počeo da čita. Istovremeno, počeo je da se znoji, a djevojka se par puta primakla i pogledala u pismo, ali s obzirom da gazda nije reagovao na to, mogao sam da zaključim da nije umjela da čita. Bila je to mala hartija, ispisana neurotičnim rukopisom, sa par podvučenih riječi, kao da je naređivala. A mi smo svi tada znali da je zapravo ona ta od koje smo se trebali bojati, a ne gazda. Gazda je samo volio mlade riđokose djevojke i želio je da bude u njihovom drušvu u ovoj kući na selu. Okrenuo se prema meni, pogledao me je, suze i znoj su se pomiješale, tako da nisam više bio siguran da li mu je vruće ili je pročitao nešto što mu je srce slomilo, ali po pokretu ruke koji je napravio na dnu pisma sam shvatio da je dao svoj potpis, a time i blagoslov za još jednu od želja njegove najmlađe kćerke.
Vratio sam se u Kuću umorniji nego ikad. Gazda je rekao da predam pismo glavnom slugi koji će kasnije znati šta treba da radi. Tako je i bilo. Odveden sam na tavan, a kunem se da sam mogao da čujem kako majka vrišti i plače iz svoje sobe, ali opet nisam bio siguran da li je to isti šum, kao poziv gazdine riđokose da im se pridružim. Rečeno mi je da je najmlađa gazdaricina kći prilikom jedne od svojih nedjeljnih rituala druženja sa svojim vidarkama, zaključila u svojoj viziji da sam ja ukrao tri važna kamena od nje sa kojima liječi druge ljude i da je potrebno da odgovaram za to. Životom. Na tavanu su visila dva velika obruča, oko kojih su mi zavezali ruke. Nije me bilo strah. Sjećao sam se riđokose djevojke i njenog pogleda. Jer, neko je i mene konačno poželio.
Kada su me pitali za posljednje riječi, rekao sam
Kamenje je progutalo drvo.
Коментари
Постави коментар