Zimske priče: Počinje sa igračima

Bilo je to ono doba godine kada je nebo mliječno, ali je jako hladno. Sada, poslije toliko vremena, to i nije imalo ikakvog značaja. Osim, možda onda, davne 1991.godine. Gimnazije. I iscjeljujuće bezbrižnosti. Kada sam mislio da je sve što je bilo dovoljno za preživaljavanje- ljubav. Bez obzira na godine i na to šta nosi sjutra. Samo ljubav danas. Bez godina srama. I krivice.

Počinje sa igračima...

Nakon toliko godina, poslije i više nego nelogičnih zaključaka, pitam se da li je moglo biti drugačije. Nije da nisam uzeo u obzir to da je sudbina možda došla po svoje, nego sami pojam sudbine je previše apstraktan da bih mogao da sudim da je to u pitanju. Ja se ne mogu tačno sjetiti njenih riječi iz dana u dan. Jedino što pamtim jesu osjećaji koje su izazivale te riječi. I svaki od njih bio je različit. Ono čime se mogu nakon toliko godina pohvaliti, jeste da sam osjećao. Znate, srce je jako prevrtljiva stvar. Iz najljepših okolnosti, ono umije da otkaže. Samo odjednom prestane da postoji. I sve se pretvara u kraj. Međutim, iz tog kraja ne može izrasti ništa novo. Neke stvari jednom kada umru, više nikada ne ožive. Tako je i sa zaboravom. Činilo mi se da nikada neću biti zaboravljen. Nevažno od strane kojih ljudi. Bili to poznanici, prijatelji, bivše ljubavi, seksualne avanture. Međutim, sve ima rok trajanja. I sjećanja su prolazna. Onda kada ih ne želimo u svom životu, tada ostaju. I postaju jači. Ipak, ako ih sasvim svojevoljno prihvatimo kao način života, ona se gube. Prestaju da budu dio nas. Štaviše, istim tim procesom sam i ja zaboravljen. Iz njenih krupnih očiju prestao je sjaj koji je dijelom postojao zbog mene. Sada smo samo zaborav i ja. U vječnoj borbi sa strahom jedno od drugog. I tako u krug.

Kroz razne psihoanalitičke literature, kao i od strane riječi mojeg psihoterapeuta kasnije, shvatio sam da je to glavni uzrok mojeg straha od zaborava i odvajanja. Znate, mislim da to nema veze sa tim. Moja površna strana ličnosti se slagala sa psihoanalizom, ali sam uvijek duboko u sebi znao da je razlog potpuno drugi. Nije da nisam pokušavao da ga nađem, ali ne ide. Prosto je tako. Neke stvari postoje da bi se samo nazvale da postoje. Ne i da budu imenovane. Smjestiti emocije dvoje ljudi u riječ ljubav predstavlja jednu veliku civilizacijsku grešku. Isto kao i smrt. One ne zaslužuju da budu imenovane. To je jedan cijeli proces koji bi bio glupo sažeti u jednu riječ. Pa i u dvije. Kao mali, mislio sam da je ljubav ako neko podijeli tajnu sa mnom. To je predstavljalo vrhunac ljubavi koju neko može imati prema nekom. A ipak, shvatio sam da to i jeste tačno. Uz naravno, dosta drugih stvari.

Samo jednog dana, sasvim slučajno, izlazeći iz Osnovnog suda u Podgorici, čuo sam prve taktove pjesme ,,Ni na nebu ni na zemlji'' od grupe Bajaga koja me je sjetila na cijelu 1991. godinu. Na mjesto iza zgrade u kojoj sam živio, kasetofona na kojem smo slušali tu pjesmu. Ona i ja. Skinuo sam naočare i protrljao oči rukama, međutim sjećanja su sama od sebe nadolazila. Nisam im mogao ništa. Kao kada puknu cijevi, pa voda sama od sebe počne izvirati. Tako je i sa mojim sjećanjima.

Prije nego sam uspio da se sjetim ostatka priče, podnošljivi osjećaj koji doživljavamo kada se sjećamo je zamijenila tuga. Zar i poslije toliko vremena? I zapaljenih strahova, koje sam ostavio iza sebe, misleći da su godine srama prošle i da mogu početi da živim normlano? Prošlost je zaista hronična bolest. 

A nije ni bilo mjesta ostatku priče. Sve se podijelilo na dane kada nije bilo svađe i dana kada se nismo podnosili. Ili makar kada ona mene nije podnosila. Sve do samog kraja. Glupog kraja jedne priče koja nije trebala da se završi. Nisam je vidio dugo poslije toga. Univerzum se poigrava. U jednoj kasabi, poput Podgorice, nije moguće da ne sretnete nekog zbog koga vam srce zaigra više nego kada skačete sa padobranom. 

Sjećam se takođe i sna, prije nego je sve ugledalo kraj. Bio sam u jednoj mračnoj diskoteci u kojoj su šetala svjetla crvene boje. Bila je i ona tu. Ponio sam nož sa sobom, izvukao ga i zabio ga pravo u njen stomak. Bio sam izbezumljen nakon buđenja. 

Poslije toga, A. mi je rekla da to znači da više nikada nećemo biti zajedno.

I karte nisu bile na mojoj strani. Smrt, Kula. Kraljica Mačeva. Kočija. Obješeni čovjek. 

Gdje god se okrenemo, uče nas da vrijeme liječi. Uče nas i da odnosi mogu da budu mnogo bolji od onog koji nas je ispunjavao do kraja. 

Čitaoče, ako mene pitaš, važno je koliko puta smo u životu, rekli Zbogom.