Zimske priče: Tog jutra kad nisam disao

Savršeno jutro, pomislio sam kad sam prvi put kročio u svoju sopstvenu kancelariju. Ja imam konačno svoj prostor za rad. Shvatio sam tada da sve dosadašnje kancelarije koliko god da su bile lijepe nisu mogle u potpunosti da ispune moju potrebu da imam nešto svoje. Kancelarija je bila osunčana, orjentisana južno, sa pogledom na more, tačnije par vrhova kuća se naziralo, ali nisu uspjele da zaklone pogled ka obali i svim ljudima koji šetaju pored mora. Ovo je dobro. I ljudi koji budu dolazili će moći da se opuštaju, iz kojeg god razloga da dolaze.

Advokatska konsultacija prosječno traje između sat-dva. Ovo ukoliko izuzmemo dramu kojom svi započinju razgovor, kao uvertiru prije nego kažu kakav problem imaju. Naučio sam da što je uvertita duža, klijenti traže nešto što im ne pripada, pa pokušaju da se opravdaju pred advokatom, imajući to suludo mišljenje da njihova vještina naracije može promijeniti činjenično stanje. Ukoliko se in medias res usredsrede na ono zbog čega su došli, znam da su u pravu. Izuzeću i dobar dio klijenata koji uvijek imaju pitanje da li poznajem sudiju ili šta je alternativa zakonskoj proceduri.

U advokatskim kancelarijama imate čitav jedan spektar aktuelnih problema društva, koji se sabiju između brakorazvodnih problema i podjele imovine.

Tog prelijepog jutra, nije bilo ni vjetra. Što je za to doba godine bilo jako čudno. Ni bura, ni jugo. Vjetar je odnio ono što nije valjalo, otvarajući vrata sunčanim počecima.

Ipak, prošlost jeste jedna podmukla bolest.

Zorana je moja desna ruka. Nije ni advokatski pripravnik, ni saradnik, već kafanski drug, muškarac zarobljen u tijelu prelijepe žene, osuđene da se javlja na pozive i zakazuje konsultacije u mojoj novoj kancelariji. Prašnjavoj, pomislih. Nije dobro očistila police za predmete. To još uvijek nije bilo toliko strašno, imajući u vidu da je na policima bilo odloženo svega nekoliko omota spisa  predmete koji se odnose na neko bezvrijedno izvršenje, od porodičnih prijatelja.

Bio sam zadovoljan. Moja kuća je bila nekoliko kilometara udaljena od kancelarije, a u kući cijeli moj svijet. Jedino za šta sam bio ubijeđen da neće popustiti usljed pritiska vremena. Veza, koja se nikada neće raskinuti. Bez obzira na sve životne okolnosti. Djeca. Kao i inteligentna madmoiselle, vezane smeđe kose u punđu, sa par uvojaka na potiljku. Koja je u više navrata gleda u mene kao u Supermena, njenog čovjeka, i ljubav zarobljena između dvije aure, kao školjka koja svoj biser nikada neće nikom pokazati, osim svojoj unutrašnjosti.

Već je bilo vrijeme za prvu konsultaciju. Zorana nije zapisala prezime, ali me je ubjeđivala po načinu na koji priča, ta žena je dolazila iz Hrvatske. - Ima lijep glas, dovoljno da idemo dalje. A i u ostalom, imena nisu važna. To su te neke vaše latinske izreke. Ja sam danas kupila ljiljane. Za sebe, naravno i ne očekujem da ti se svide. I ne brini, nećemo ovo pretvoriti u cvjećaru. Imamo konačno pravog advokata u gradu.

Bila je svega nekoliko centimetara manja od mene, žena plave kose, i zelenih očiju. Obučena u dugački kaput , boje slonove kosti, sa niskom potpeticama koje su najavljivale dolazak izmakle prošlosti, među dlanovima koju sam mislio da sam otresao kao prašinu sa spisa predmeta koji već dugo vodim, a nikad mu se stvarno ne posvetim. Pogledao sam je i ona mene visoko izvijenih obrva, pretvorenih u slovo ,,M'' ili krila laste, kako želite. One laste koja se vraća u gnijezdo da bi uzela što joj pripada.  - Novo ime. Novo čak i prezime. Kilaža uredna. Brada, i to crne boje. Hahaha, uvijek si patio da budeš crn. Kao kos. Kada sam te vodila među cirkusantima koji bljuju vatru, pod nebo i zvijezde koje smo tumačili nakon vođenja ljubavi. I upaljenih svijeća, za male rituale. Crvena je za ljubav. Plava je za košmare. A bijela je za magiju. - Žena obavijena velom lažnog identiteta. Ista ona koja me je naučila da ako Bogorodica mora hoće da nas podavi, ona če to i učiniti, bez obzira na molitve cirkusa. Vjetar je počeo da duva. Udario je prvo u prozor iza nje, noseći sa sobom miris cimeta i poplave. Poplave jedne avgustovske noći. Na potezu između Bara i Barija. Kad sam mislio da sam je ostavio da umre zauvijek. Iako me je još tada ubjeđivala da je njena duša zavijek u rukama Mume Paduri, rumunske boginje i zaštitnice žena. Niko drugi me nije znao. Vidio sam da je potonula sa još par olupina sa broda, i uspio sam da se uhvatim za preostali zdravi dio broda koji se nije obrušio. Nas nekolicinu peživjelih spasile su policijske službe Italije, ponudili nam smještaj. I ime. Priliku za novi život. Svi znaju da cirkusanti nemaju identitet. Tako je i bilo sa nama. Dao sam sebi novo ime i prezime, socijalnu pomoć i plaćenu školarinu za nas koji smo htjeli i dalje da učinimo nešto od svog života. Preselio sam se u Rim, započeo studije i završio pravni fakultet. Sve iza nikada više nije bilo važno. Ali nju nikada nisam zaboravio. Možda je jesam prebacio u neki nevažan dio svakodnevice, ali njeno lice obavijeno velom crveno- zlatne boje, i kosom boje sunca, nisam nikada.

- Dobar dan. A ko ste Vi?- loš pokušaj bjekstva iz zamke u koju ste već upali.
- Sada, ili ranije? Sada i ja imam ime. Čak i kuću. Udovica preminulog bogataša i zaštitnika Dubrovnika. Prošla sam bolje nego ti.
- Augustina.
- Dijana, molim lijepo. Kao boginja. Pričala sam ti o tome. Dok si bio crni kos. Le Mel. Bila bih srećnija da si svih osam vatrenih sječiva zabio u moje grudi, nego što si me pustio da onako potonem. Ipak, u dubinama mora, nama vješticama je dom. Pričala sam ti o tome Le Mel. Moj crni kos. Nestvarni dječak zaljubljen u život. Znala sam da sam te par puta povrijedila. Ali sam ti i spasila život. Od svih ljudi koji su te zlostavljali. Ja sam te povela i obavezala se pred Bogorodicom da ću da te čuvam. Tako je i bilo. Šta sam dobila? Dasku prikovanu za tjeme i dubine mora. Pazi koga hraniš, rekla mi je. Sjećaš se i nje. Žilijet Letoal.

Tumač karti. Slikovnih.

- Tarot, Le Mel. Volio si da se igraš sa njima. Iako to nije za igru. E, pa sad, kad vidim da sam te dobro nahranila i dovela čak i do a d v o k a t u r e, čovječe, sad je vrijeme da i ja prihodujem od toga. Imaš i ženu i djecu. Čak si i ukus za žene promijenio. Smeđa mršavica, koja živi od tvoje plate. Nesposobna da pređe od tačke A do tačke B autom, a ne na konpcu. Na jednoj nozi. Sjećaš se? Volio si me zbog toga. Posjetila sam je.

Grč u stomaku. I kisjelina.

- Aha, strah. I dalje se bojiš. Moj dragi dječak. Koji vjeruje da se može sagraditi nešto i da to nešto ostane zavijek stabilno. Ne znajući da je sve kula od pijeska.

I da ako Bogorodica želi da nas podavi, onda će to i učiniti. 

- Redovne službe u crkvi nedjeljom, djeca očišćena oko usta, dobar posao. Dosta novca. Čak i confiture de tomate verde. I dalje ga voliš. Kakav bog, Le Mel? Vjerovala sam da ćeš kada pređemo more prestati da vjeruješ u ono što su stvorili ljudi da bi ubijali. Poslije posljednje tačke u Bariju, kada sam planirala da se vjenčamo nakon tvog osamnaestog rođendana. Sašila sam čak i haljinu. Onu koju si mi pokazao na izložbi tokom šetnje Budimpeštom. Imala sam u glavi svaki vez i rad. Jer sam te voljela. Mog crnog kosa. Le Mela.

Sada sam došla da platiš.

Zorana je pokucala par puta da pita da li je potrebno da nešto donese. Vidjela je da sam blijed i pitala me jesam li dobro. Ipak, sada, kada je sve došlo na svoje, Augustina ima pravo. Sve je jedna obična kula od pijeska. Jer, vjetar koji duva nas, podmuklo podsjeti na to, da sve je kao Kula. Ista ona u slikovnim kartama. Da će sve, prije ili kasnije, da se sruši. Bam!

- Koliko ti treba novca?
- Novca? Ne trebam ja novac. Ja ga imam, već sam ti rekla. Uvijek si loše slušao. Ne znam ni kako radiš ovaj posao, kada samo čuješ ono što tebi odgovara. Ja ne trebam novac. Ja trebam izgubljeni život. Trampu.
- Kakvu trampu?
- Život za život.
- Ali ti nisi umrla.
- Ko kaže? Ko to kaže?
- Evo stojiš preda mnom.
- Nemojte, advokate. Nismo na sudu. - ista ona ironija kao nekada. To je jedino što je zadržala u govoru.
- Vidi, Le Mel, ti i ja smo se uvijek dobro razumjeli. Naposljetku, zato smo došli u ovu situaciju. Ljubav je jedna velika izdajica. To sam ja naučila. Ti to i dalje ne razumiješ. Imao si sreće. Ostavio si me da umrem, jer u tom trenutku, JA se nisam uklapala u tvoje planove. Vidio si to, Le Mel. Vidio si da ćeš u Italiji da počneš novi život, vidio si svoju sadašnju ženu, djecu, ovu kancelariju u kartama koje su plutale prema dnu mora zajedno sa mnom. Vidio si to. Zato me nisi spasio. ZBOG TOGA, ja sam sad došla da uzmem sve to. Kratko- jasno: sve imam. Ono čime ti barataš na sudu. Tvoje slike iz cirkusa, dnevnike sa tvojim imenom, porijeklom, datumom rođenja, izvodom iz knjige rođenih. Spremna sam sve da dam. Toj mršavoj paučini sa kojom živiš. Tvojim sudijama, drugovima advokatima, pa i novinama. Uostalom, tako sam te i pronašla. - Bacila je novine na sto. Bila je moja slika sa okrivljenim kojeg sam oslobodio optužbe. Svi su pisali o tome. - Trebalo mi je cijelih pet sekundi da shvatim da si to ti. I to nedaleko od mene. Nisi nikada umio da zavaraš trag, ili sam ja nevjerovatno dobar lovac. Istina sama od sebe dođe. To si valjda naučio. Ako ne u životu, onda na sudu.
- Ja sam počeo ispočetka. Srećan sam. Moj život je sada normalan. Imam ženu, dvoje male djece, lijep vrt i kuću. Srećan sam! Kako sad da odem od toga, ja ni ne znam šta ti hoćeš od mene? - počelo je srce da mi lupa, osjetio sam mučninu u stomaku. - Mogu li nešto da uradim u znak izvinjenja, da te predstavim porodici kao porodičnu prijateljicu, kao sestru, šta god.. da budeš dio mog života..
- I da me onda opet ubiješ? Hahaha, čitam ti misli Le Mel. Ovog puta nisam toliko glupa. Izvoli.

Na sto je spustila bočicu. Staklenu bočicu, umotanu bršljanom, zatvoreno drvenom plutom.

- Šta je to?
- Trampa. Tvoj život, zarobljen u ovoj bočici.
- Otrov?
- Nazovi kako hoćeš. Saznala sam da imaš problema sa srcem. Nakon ispijanja ovoga, u prvom snu srce će prestati da kuca. A život se pretvara u tekućinu i izliva se u ovu bočicu. Za njih ćeš biti mrtav. I zakopan. A za mene, zarobljen. I možda nekad te izlijem u novog čovjeka. Do tada- trampa je zadovoljena. Život za život. U suprotnom, sve ovo što imam će u par dana da ispliva na površinu. I tvoj sjaj nestaje.

Sve mi je pokazala. I slike i papire. Sve je istina. Počeo sam da se znojim, a ona je otišla. I uradiće to. Znam.

Tog prvog radnog dana, otišao sam ranije kući. Nisam bio dobro. Srce je nenormalno tuklo. Kući su me grlili i voljeli više nego ikad. Srećni, jer sam i ja do prije nekoliko sati bio srećan. Do prije samo nekoliko sati, čitav moj život je bio nov. I onda Kula. Bam!

Otišao sam u sobu. Skinuo se u pidžamu. Legao i izvadio bočicu. Laička magija, pomislih. Stara je to vještica. Počeo sam da se smijem. Kao onda, u Milanu kada me je ljubila na pločnicima ulica, razvratnih čoškova grada koji su mirisali na nova jutra.

Popio sam sve do zadnje kapi.

Oni nisu krivi ni za šta. 

Počeo sam da tonem u san. Činilo mi se da vidim cirkus. Žena je na konopcu i šeta na jednoj nozi. Ja žongliram vatrenim mačevima. Svi aplaudiraju. U meni su dječačke oči. I sjaj. Isti onaj sjaj prije godina srama, oči koje su zaboravile koliko su ga drugi izdali i povrijedili. Spokojan. Važan. Sa svim pogledima uprtim u mene. Igram se euforijom djeteta.

Slobodan.