Zimske priče: Podmukla bura
Dan: Nedjelja
Astrološka konstelacija: Mjesec u Vodoliji
Muzika: Sia- California dreamin'
Blog: respect these thoughts...
i podmukla bura...
Vjetar je bio kriv za sve. I danas mogu da se sjetim bure koja je crtala lišćem po ulici razne sidžile za prizivanje nekog lošeg događaja. Kao da je univerzum znao da je ubistvo veoma slično nekom svakodnevnom događaju koji prosječni čovjek doživi tokom jednog dana. Sama pomisao na to je možda užasavajuća, ali čin je prilično jednak cijeđenju pomorandže za dobro jutro ili cigareti koju gasimo kada je dovršimo. Možda još samo jedan dim... ili disanje. Nekom drugom, drugi put. Znao sam već tada da je sve moglo biti drugačije, ali da sam morao da saznam da je sudbina kao klupko koje se odmotava sa raznih strana i taman kada mislimo da smo uhvatili ritam, nešto iznutra nas udari pravo u lice. Bam!
Spavao sam prethodnu noć u ordinaciji. Ispred mene je bilo pomalo blijedo tijelo Tomasa Volfa. Bio sam ubijeđen na par minuta da će ustati. Onako ljut, razjaren jer je umro, ali je dobio još jednu priliku da popije par čaša ruma i pojede parče marmorkuchen-a i nastavi dalje. Bilo je prilično uvjerljivo, budite sigurni. Um se nikada ne poigrava sa nama, osim ukoliko slika koju nosimo u glavi nije od ranije postojala, a dobila je svoju priliku da se manifestuje. Već je bilo jutro, pacijenti su mi zakazani tek od podne, tako da sam imao vremena da još malo oživljavam Tomasa. Ja, kao zubar nisam imao pojma o tome kako se daje vještačko disanje. Nije bilo ni potrebe za tim, volio sam da popravljam zube, ali ne i živote. Zato se sve ovako i završilo. Tomas je za razliku od mene mislio da je misija svakog čovjeka da pomogne onom drugom da se izbori sa problemima i vjerovao je da su raspoloženja stvar izbora. Prilično simpatičan čovjek, koji je skončao u zubarskoj ordinaciji. Pomislio sam da mu telefon ne zvoni. A znao sam da ima dosta njih koji će da ga traže. Otvorio sam prstima kolač, izrezao dva tanka parčeta i stavio malo cimeta preko njih. Pojeo sam ih istovremeno. I to je u tom trenutku bilo dovoljno da budem srećan. Cijeli život je u svega tih par momenata raspravljanja izgubio na snazi, sjećanja su postala mjehur sapunice koji se raspršio u naše oči. Sve to... i vjetar. Znam da vjetar nije lupio od venecijane na prozorima, makao bih blijedo zeleni jastuk sa njegovog lica, ali me je bilo strah. To je bila promjena koju prozori nisu mogli da spriječe. Tek poslije, kada je Tomasova velika ruka, koja u jednom trenutku pokazivala prstom na gore dok se gušio, pala, shvatio sam da je i vjetar stao. A vjetar neće stati tek tako, dakle, prošli su sati. Vidio sam i da je on ostao nepomičan, lica pomalo izbezumljenog gledajući i dalje u mene, isisavajući i moju dušu, jer ne želi da me pusti tek tako. Znao sam to. Kao veliki naslov u dnevnim novinama: NE ODLAZIM DOK I TEBE NE POVEDEM SA SOBOM. Onim lijepim, vitičastim slovima berlinskih novina. Kako je to uopšte moguće? Da smo sposobni da sve u jednom ttenutku pretvorimo u grešku? Taj čovjek je došao jutros, sjećam se, da uzme neki novac. Stalno je pričao o novcu. Mahao je glavom, a iz njegove košulje je ispao zlatni krst veličine njegovog nosa, koji nije bio nimalo mali, ali proporcionalan u odnosu na cijelo lice. Nisam ništa razumio, ali sam se sada sjetio zašto je došao. Znam i da sam prethodnih nekoliko dana pokušavao da dođem do tog novca, molio sam gospođicu da mi ih pozajmi, rekla mi je da ne može, jer je naručila kozmetiku koja mnogo košta. Nisam bio ljut, ni najmanje. Juče ujutro kad sam se probudio i vidio vjetar, znao sam, a nisam imao novac. Neke stvari prosto znate kada će da se dogode. Nije potrebna specijalna intucija. Svi smo mi robovi onoga što treba da nam se dogodi. Tako je i sa ubistvom, pomislih. Pogledao sam malo kroz venecijane na prozoru i vidio da su ljudi srećni jer je vjetar stao. Žene su opet u žutim, crvenim, plavim i crnim salonkama, suknjama do koljena. Ja sam bio u bijelom mantilu u ordinaciji koja je mirisala na arsen. Samo malo na jezik i bio bi kraj. Ali nisam mogao da propustim to. Da će još jedno jutro svanuti. Da smo i ovako slomljeni i dalje sposobni da idemo dalje. Da ostavljeni i krivi, i dalje imamo pravo da budemo voljeni iako nas u domu ne čeka niko, čeka nas neko drugi, jednom, negdje. I da će sve ovo postati jednog dana klupko koje pred našim očima se odmotava sa svih strana. Kao sudbina. Daleko od laži, suočen sa najvećom istinom, poželio sam da operem ruke. Odjednom su postale lepljive i neugodno su pulsirale. Morao sam da ih očistim. Nisam želio da se umijem, jer bih vjerovao da na tren sve ovo može da bude samo jedna obična igra uma. Da je Tomas u ordinaciji i da čeka svoj novac, a da je imam osjećaj mučnine u stomaku zbog toga. Lišće koje je prije neki dan pokupila Lucija je trebalo da izbacim iz kupatila i bacim ga u kontejner ispred ordinacije. Po prvi put mi nije bilo muka da bacim smeće, operem instrumente i stavim ih na sterilizaciju, usisam ordinaciju i zapalim žalfiju da otjera zle duhove, kako je govorila Lucija. A ovog puta ih je bilo mnogo. Tomas je i dalje ležao na stolici, izgledao je kao pacijent kojeg čekam da djeluje anestezija. Protiv bola od mašina i nerava, ovaj čovjek je danas spoznao granicu. I prešao je onu najgoru. Treba napraviti pripreme. A ima i drugih pacijenata koji čekaju. Uvijek ima drugih pacijenata.
Želio sam da ga savjetujem da ne smije da jede ništa slatko. Ali sam se sjetio da je na mom stolu kolač. I nisam umio to da kažem. Na kraju krajeva bio sam najgori iz anatomije. Ali za razliku od ostalih, iamo sam priliku da je spoznam do srži. Da čujem kucanje između grudi u posljednjim pokušajima da se udahne kiseonik koji guši smrdljivi zubarski jastuk za glavu.
Otvorio sam venecijane, ljudi su prolazili i mahali mi. Par neudatih žena mi se smješkalo. Sve su ovog jutra bile nevjerovatno lijepe. I vjerovatno slobodne. Trebao sam da im se smijem više, pomislih. Vidio sam da je na platz-u neka igranka. Ipak je nedjelja. Danas nikog ne bole zubi. Sipao sam kafu. Lucija je imala slobodan dan. Moraću da joj napišem velikim slovima da ne smije da plombira prije isušivanja. Sve je odjednom bilo nevjerovatno mirno i normalno.
Sve to je, dragi moj čitaoče, jedna velika lutrija.
Astrološka konstelacija: Mjesec u Vodoliji
Muzika: Sia- California dreamin'
Blog: respect these thoughts...
i podmukla bura...
Vjetar je bio kriv za sve. I danas mogu da se sjetim bure koja je crtala lišćem po ulici razne sidžile za prizivanje nekog lošeg događaja. Kao da je univerzum znao da je ubistvo veoma slično nekom svakodnevnom događaju koji prosječni čovjek doživi tokom jednog dana. Sama pomisao na to je možda užasavajuća, ali čin je prilično jednak cijeđenju pomorandže za dobro jutro ili cigareti koju gasimo kada je dovršimo. Možda još samo jedan dim... ili disanje. Nekom drugom, drugi put. Znao sam već tada da je sve moglo biti drugačije, ali da sam morao da saznam da je sudbina kao klupko koje se odmotava sa raznih strana i taman kada mislimo da smo uhvatili ritam, nešto iznutra nas udari pravo u lice. Bam!
Spavao sam prethodnu noć u ordinaciji. Ispred mene je bilo pomalo blijedo tijelo Tomasa Volfa. Bio sam ubijeđen na par minuta da će ustati. Onako ljut, razjaren jer je umro, ali je dobio još jednu priliku da popije par čaša ruma i pojede parče marmorkuchen-a i nastavi dalje. Bilo je prilično uvjerljivo, budite sigurni. Um se nikada ne poigrava sa nama, osim ukoliko slika koju nosimo u glavi nije od ranije postojala, a dobila je svoju priliku da se manifestuje. Već je bilo jutro, pacijenti su mi zakazani tek od podne, tako da sam imao vremena da još malo oživljavam Tomasa. Ja, kao zubar nisam imao pojma o tome kako se daje vještačko disanje. Nije bilo ni potrebe za tim, volio sam da popravljam zube, ali ne i živote. Zato se sve ovako i završilo. Tomas je za razliku od mene mislio da je misija svakog čovjeka da pomogne onom drugom da se izbori sa problemima i vjerovao je da su raspoloženja stvar izbora. Prilično simpatičan čovjek, koji je skončao u zubarskoj ordinaciji. Pomislio sam da mu telefon ne zvoni. A znao sam da ima dosta njih koji će da ga traže. Otvorio sam prstima kolač, izrezao dva tanka parčeta i stavio malo cimeta preko njih. Pojeo sam ih istovremeno. I to je u tom trenutku bilo dovoljno da budem srećan. Cijeli život je u svega tih par momenata raspravljanja izgubio na snazi, sjećanja su postala mjehur sapunice koji se raspršio u naše oči. Sve to... i vjetar. Znam da vjetar nije lupio od venecijane na prozorima, makao bih blijedo zeleni jastuk sa njegovog lica, ali me je bilo strah. To je bila promjena koju prozori nisu mogli da spriječe. Tek poslije, kada je Tomasova velika ruka, koja u jednom trenutku pokazivala prstom na gore dok se gušio, pala, shvatio sam da je i vjetar stao. A vjetar neće stati tek tako, dakle, prošli su sati. Vidio sam i da je on ostao nepomičan, lica pomalo izbezumljenog gledajući i dalje u mene, isisavajući i moju dušu, jer ne želi da me pusti tek tako. Znao sam to. Kao veliki naslov u dnevnim novinama: NE ODLAZIM DOK I TEBE NE POVEDEM SA SOBOM. Onim lijepim, vitičastim slovima berlinskih novina. Kako je to uopšte moguće? Da smo sposobni da sve u jednom ttenutku pretvorimo u grešku? Taj čovjek je došao jutros, sjećam se, da uzme neki novac. Stalno je pričao o novcu. Mahao je glavom, a iz njegove košulje je ispao zlatni krst veličine njegovog nosa, koji nije bio nimalo mali, ali proporcionalan u odnosu na cijelo lice. Nisam ništa razumio, ali sam se sada sjetio zašto je došao. Znam i da sam prethodnih nekoliko dana pokušavao da dođem do tog novca, molio sam gospođicu da mi ih pozajmi, rekla mi je da ne može, jer je naručila kozmetiku koja mnogo košta. Nisam bio ljut, ni najmanje. Juče ujutro kad sam se probudio i vidio vjetar, znao sam, a nisam imao novac. Neke stvari prosto znate kada će da se dogode. Nije potrebna specijalna intucija. Svi smo mi robovi onoga što treba da nam se dogodi. Tako je i sa ubistvom, pomislih. Pogledao sam malo kroz venecijane na prozoru i vidio da su ljudi srećni jer je vjetar stao. Žene su opet u žutim, crvenim, plavim i crnim salonkama, suknjama do koljena. Ja sam bio u bijelom mantilu u ordinaciji koja je mirisala na arsen. Samo malo na jezik i bio bi kraj. Ali nisam mogao da propustim to. Da će još jedno jutro svanuti. Da smo i ovako slomljeni i dalje sposobni da idemo dalje. Da ostavljeni i krivi, i dalje imamo pravo da budemo voljeni iako nas u domu ne čeka niko, čeka nas neko drugi, jednom, negdje. I da će sve ovo postati jednog dana klupko koje pred našim očima se odmotava sa svih strana. Kao sudbina. Daleko od laži, suočen sa najvećom istinom, poželio sam da operem ruke. Odjednom su postale lepljive i neugodno su pulsirale. Morao sam da ih očistim. Nisam želio da se umijem, jer bih vjerovao da na tren sve ovo može da bude samo jedna obična igra uma. Da je Tomas u ordinaciji i da čeka svoj novac, a da je imam osjećaj mučnine u stomaku zbog toga. Lišće koje je prije neki dan pokupila Lucija je trebalo da izbacim iz kupatila i bacim ga u kontejner ispred ordinacije. Po prvi put mi nije bilo muka da bacim smeće, operem instrumente i stavim ih na sterilizaciju, usisam ordinaciju i zapalim žalfiju da otjera zle duhove, kako je govorila Lucija. A ovog puta ih je bilo mnogo. Tomas je i dalje ležao na stolici, izgledao je kao pacijent kojeg čekam da djeluje anestezija. Protiv bola od mašina i nerava, ovaj čovjek je danas spoznao granicu. I prešao je onu najgoru. Treba napraviti pripreme. A ima i drugih pacijenata koji čekaju. Uvijek ima drugih pacijenata.
Želio sam da ga savjetujem da ne smije da jede ništa slatko. Ali sam se sjetio da je na mom stolu kolač. I nisam umio to da kažem. Na kraju krajeva bio sam najgori iz anatomije. Ali za razliku od ostalih, iamo sam priliku da je spoznam do srži. Da čujem kucanje između grudi u posljednjim pokušajima da se udahne kiseonik koji guši smrdljivi zubarski jastuk za glavu.
Otvorio sam venecijane, ljudi su prolazili i mahali mi. Par neudatih žena mi se smješkalo. Sve su ovog jutra bile nevjerovatno lijepe. I vjerovatno slobodne. Trebao sam da im se smijem više, pomislih. Vidio sam da je na platz-u neka igranka. Ipak je nedjelja. Danas nikog ne bole zubi. Sipao sam kafu. Lucija je imala slobodan dan. Moraću da joj napišem velikim slovima da ne smije da plombira prije isušivanja. Sve je odjednom bilo nevjerovatno mirno i normalno.
Sve to je, dragi moj čitaoče, jedna velika lutrija.
Коментари
Постави коментар