Ja sam ih pustio
Ja sam ih pustio.
Otvorio sam im vrata i poslije ih okrivio da su ušli kao provalnici. Ali istina je bila jedna. Ja sam ih pustio.
Sad, poslije toliko vremena, uvijen u prolaznost kao nešto što se provlači kroz prste i što ne možemo da uhvatimo, ne znam zašto su ih odveli. Rekli su mi poslije drugi ljudi da su morali da pođu sa njima, takvo je vrijeme. I tada, kao dječak i danas, znam da su to bile gluposti. Ljudi odlaze. Tako je bar bilo do sada. A kad neko odlazi, postoji nepisano pravilo da za sobom u tragovima ostavlja boje. U prostorijama. Na krevetima. U ormanima. I između hodnika. Najviše u predsoblju.
Vremenom, i sam nisam bio siguran od čega bježim. I da dotadašnja uvjerenja da hljeb i so na pragu kuće, mogu da umiloste duhove prostorija. A bilo ih je mnogo. Bez obzira na vjerovanje. Frodov odlazak u Morodor. Uskršnji zec. Alisa i špil karata. Doroti i čarobnjak iz Oza. Vanzemaljci. Loš obrt i promjena pri okretanju Tarot karte. Kula. Smrt. Sve u šta sam vjerovao i iz bijesa prestao da vjerujem. Pa opet vjerovao, onda kada je potrebno. Trebalo je da znam. Da za sve postoje pravila. I da će ljubav, samo ovog puta, makar da otvori srce, ukoliko je prihvaćena od strane drugih da bude uspješna. Sve je to bilo malo. A kraj se nije nazirao. Koferi, odlazak, koferi, dolazak. Autobusi, kasnije auta, mjesečina iznad Brajića, jer prošlost jeste podmukla bolest. Tivatski aerodrom, kofer, odlazak, bolest i beogradski smrad, kofer, dolazak. Bježeći od Čovjeka u Zelenom. Smještenog u kuli iz koje se mogla čuti molitva. Poziv za obožavanje. Biće nam drago pjevati sa njima, ali neko drugi, drugi put. I sve to vrijeme, On, koji nepomično stoji i posmatra. I da ništa ne može uzdrmati njegovu kulu i njegovo svemoćno oko, gledajući, obavijen u zeleno. Bez potrebe da pije i jede, samo sa jednom jedinom željom- da mu se priklonim, i da se konačno, nakon toliko neuspješnih amajlija i zapaljnih svijeća, jer crna je za tjeranje i vezivanje, plava je za košmare, a bijela je za magiju, odazovem pozivu za molitvu. Ipak, u panici, jureći sve dalje, bježeći od poznatih tonova, u tuđim rukama je bilo moguće pronaći zaštitu. U zagrljajima poslije ponoći, poljupcima pred svitanje i obećanjima nikad ispunjenim. Tada je bio naročito bijesan. Pa je udarima u roletne na prozorima pokušavao da me otjera, dok su me sa leđa grlile neke tada voljene ruke, koje su spavale dok je sve mirisalo na sandalovinu i prosuti špil karata. Bam! Ali je uspio sve da ih otjera. Ruke koje su štitile. I koje su trebale i dalje da budu tu. Odlazeći i ostavljajući za sobom strah. Isti onaj u koji smo vjerovali kao djeca. Od čudovišta iz ormana. Od utvara ispod kreveta i košmara koje je On slao. Sve samo da budem tamo gdje treba da budem- upakovan u molitvu. Daleko od prirode i bogova vatre, zemlje, vazduha i vode. Osakaćeni leptir, koji dobija utočište u paukovoj mreži.
Mali prstohvat kardamoma, cimeta i sjeme susama. Divizma i orlovni nokti. Glog i ruzmarin. Za sada dovoljno. A za druge...
Ja sam ih pustio.
Otvorio sam im vrata i poslije ih okrivio da su ušli kao provalnici. Ali istina je bila jedna. Ja sam ih pustio.
Sad, poslije toliko vremena, uvijen u prolaznost kao nešto što se provlači kroz prste i što ne možemo da uhvatimo, ne znam zašto su ih odveli. Rekli su mi poslije drugi ljudi da su morali da pođu sa njima, takvo je vrijeme. I tada, kao dječak i danas, znam da su to bile gluposti. Ljudi odlaze. Tako je bar bilo do sada. A kad neko odlazi, postoji nepisano pravilo da za sobom u tragovima ostavlja boje. U prostorijama. Na krevetima. U ormanima. I između hodnika. Najviše u predsoblju.
Vremenom, i sam nisam bio siguran od čega bježim. I da dotadašnja uvjerenja da hljeb i so na pragu kuće, mogu da umiloste duhove prostorija. A bilo ih je mnogo. Bez obzira na vjerovanje. Frodov odlazak u Morodor. Uskršnji zec. Alisa i špil karata. Doroti i čarobnjak iz Oza. Vanzemaljci. Loš obrt i promjena pri okretanju Tarot karte. Kula. Smrt. Sve u šta sam vjerovao i iz bijesa prestao da vjerujem. Pa opet vjerovao, onda kada je potrebno. Trebalo je da znam. Da za sve postoje pravila. I da će ljubav, samo ovog puta, makar da otvori srce, ukoliko je prihvaćena od strane drugih da bude uspješna. Sve je to bilo malo. A kraj se nije nazirao. Koferi, odlazak, koferi, dolazak. Autobusi, kasnije auta, mjesečina iznad Brajića, jer prošlost jeste podmukla bolest. Tivatski aerodrom, kofer, odlazak, bolest i beogradski smrad, kofer, dolazak. Bježeći od Čovjeka u Zelenom. Smještenog u kuli iz koje se mogla čuti molitva. Poziv za obožavanje. Biće nam drago pjevati sa njima, ali neko drugi, drugi put. I sve to vrijeme, On, koji nepomično stoji i posmatra. I da ništa ne može uzdrmati njegovu kulu i njegovo svemoćno oko, gledajući, obavijen u zeleno. Bez potrebe da pije i jede, samo sa jednom jedinom željom- da mu se priklonim, i da se konačno, nakon toliko neuspješnih amajlija i zapaljnih svijeća, jer crna je za tjeranje i vezivanje, plava je za košmare, a bijela je za magiju, odazovem pozivu za molitvu. Ipak, u panici, jureći sve dalje, bježeći od poznatih tonova, u tuđim rukama je bilo moguće pronaći zaštitu. U zagrljajima poslije ponoći, poljupcima pred svitanje i obećanjima nikad ispunjenim. Tada je bio naročito bijesan. Pa je udarima u roletne na prozorima pokušavao da me otjera, dok su me sa leđa grlile neke tada voljene ruke, koje su spavale dok je sve mirisalo na sandalovinu i prosuti špil karata. Bam! Ali je uspio sve da ih otjera. Ruke koje su štitile. I koje su trebale i dalje da budu tu. Odlazeći i ostavljajući za sobom strah. Isti onaj u koji smo vjerovali kao djeca. Od čudovišta iz ormana. Od utvara ispod kreveta i košmara koje je On slao. Sve samo da budem tamo gdje treba da budem- upakovan u molitvu. Daleko od prirode i bogova vatre, zemlje, vazduha i vode. Osakaćeni leptir, koji dobija utočište u paukovoj mreži.
Mali prstohvat kardamoma, cimeta i sjeme susama. Divizma i orlovni nokti. Glog i ruzmarin. Za sada dovoljno. A za druge...
Ja sam ih pustio.
Коментари
Постави коментар