Zimske priče: Izlazak iz zime
Jednom mi je neko rekao da se ništa što nije zapisano u zvijezdama neće desiti. Prošle su godine i selili smo se više nego bilo ko drugi, ali i dalje je jedino imalo smisla to da su zvijezde tako htjele. Ili smo na taj način željeli da zaboravimo spavanje na hladnom kamenu, pogled u te iste zvijezde od kojih smo se jednako bojali, koliko smo im se i divili.
Taj izlazak iz zime ću pamtiti vjerovatno dugo, jer su i zvijezde tako htjele. Rodio mi se sin. Bili smo gladni, a ona je svake noći od nekoliko grana okolnih drveća palila vatru da bi molila Muma Paduri da nam zaštiti dijete. Valjda smo od rođenja prokleti. Ali i nevjerovatno jaki, sposobi da preživimo i najveće hladnoće i najveće vrućine, glad, žeđ, potrebu za udobnim krevetom, kućnim ognjištem i prezimenom. Zajedno smo držali dijete u rukama između nas tokom noći, da bi preživio posljednje zimske noći. Nadajući se da će ujutro svanuti sunčanije jutro. Tako je i bilo. Bogovi su valjda čuli, stalno je govorila. Ja sam sa druge strane maštao. O tome kako bi bilo lijepo da se svo troje možemo pokriti večeras velikim jorganom i zaspati na jastuku od guščjeg perja, dok u pozadini pucketa vatra od suvog, zapaljenog drveća. Ipak, u najtamnijim noćima kada sam mislio da će mrak da nas proguta, naučio sam da je ljubav dovoljna. Koliko god da su u knjigama pametniji ljudi od mene pisali da ljubav nije dovoljna i da mora postojati uzajamno poštovanje, shvatio sam da su to pisali ljudi koji su večeras zapali u toplom krevetu, ne misleći na to da je ustvari najveća zima ona koju nose u srcima, te da su planine razdvojile srca njih i njihovih najvoljenijih, dok su sve te iste planine i zimske noći, činile da ona i ja budemo jedno drugom bliže, kako bi ugrijali srca i otkrili istine. Bio sam srećan.
Tog dana kada smo obavili sve potrebne rituale i kada je naš sin zaspao, legli smo na veliku livadu koja je mirisala na skakavce i na divlju travu, puneći naše nozdrve najavom proljeća. Bilo je toplo. Jako toplo i bili smo srećni zbog toga. Mogli smo da zamislimo da hiljadu i jednu noć spavamo pod ovakvim nebom, uvijeni u prirodu sa njim dok skače po nama od sreće, raste i voli nas jednako koliko volimo i mi njega. Jako je bilo čudno to što nam je i u kostima bilo toplo. Iako je dan bio topao, nikada nismo u potpunosti uspjeli da se ugrijemo. Držali smo se za ruke dok smo ležali, a onda smo i bebu postavili na moje grudi i on je bio jako srećan. Cijeli jedan svijet je bio upravo tu. I da tako zauvijek ostanemo, rekao sam, ne bih mario. Ona se složila, a on se opet samo smijao. Blagi povjetarac, zvuk ptičijih krila kako prelaze sa jednog drveta na drugo. Miris djeteline, kamilice i maslačka. Došla je noć. Prošlo je već puno sati, niko od nas nije gladan. Nije ni žedan. On se na mojim grudima smijao i dalje, gledajući u nju i mene.
Niko nije bio žedan.
Pogledali smo oko nas i vidjeli neke čudne ljude. Veliki kombi crvene boje, parkirao se ispred našeg šatora. Prvo je izveo ženu, sa rukom koja je padala preko ruke čovjeka koji je npsio. potom muškarca i sa njih bebu. Pogledali smo se. Ona i ja.
I taj strah. Biće bolje drugi put, Nu nu.
Imala je sasvim sigurno najljepši pogled na svijetu. Krupne oči. I biljeg iznad usne. Gledala me je pomalo bojažljivo, do trenutka dok nismo shvatili.
Da smo slobodni.
Okrenuli smo se svo troje prema zvijezdama. Držali smo se za ruke. Bilo nam je i dalje toplo iako je pala noć, iako su svi bili obučeni. Mi smo bili srećni. Gledali smo u sazvežđa i shvatili da se volimo. Nas troje. Jedan cijeli poseban svijet. I pustili.
Pustili da nas zvijezde upišu za sve što jeste i što mora biti.
Taj izlazak iz zime ću pamtiti vjerovatno dugo, jer su i zvijezde tako htjele. Rodio mi se sin. Bili smo gladni, a ona je svake noći od nekoliko grana okolnih drveća palila vatru da bi molila Muma Paduri da nam zaštiti dijete. Valjda smo od rođenja prokleti. Ali i nevjerovatno jaki, sposobi da preživimo i najveće hladnoće i najveće vrućine, glad, žeđ, potrebu za udobnim krevetom, kućnim ognjištem i prezimenom. Zajedno smo držali dijete u rukama između nas tokom noći, da bi preživio posljednje zimske noći. Nadajući se da će ujutro svanuti sunčanije jutro. Tako je i bilo. Bogovi su valjda čuli, stalno je govorila. Ja sam sa druge strane maštao. O tome kako bi bilo lijepo da se svo troje možemo pokriti večeras velikim jorganom i zaspati na jastuku od guščjeg perja, dok u pozadini pucketa vatra od suvog, zapaljenog drveća. Ipak, u najtamnijim noćima kada sam mislio da će mrak da nas proguta, naučio sam da je ljubav dovoljna. Koliko god da su u knjigama pametniji ljudi od mene pisali da ljubav nije dovoljna i da mora postojati uzajamno poštovanje, shvatio sam da su to pisali ljudi koji su večeras zapali u toplom krevetu, ne misleći na to da je ustvari najveća zima ona koju nose u srcima, te da su planine razdvojile srca njih i njihovih najvoljenijih, dok su sve te iste planine i zimske noći, činile da ona i ja budemo jedno drugom bliže, kako bi ugrijali srca i otkrili istine. Bio sam srećan.
Tog dana kada smo obavili sve potrebne rituale i kada je naš sin zaspao, legli smo na veliku livadu koja je mirisala na skakavce i na divlju travu, puneći naše nozdrve najavom proljeća. Bilo je toplo. Jako toplo i bili smo srećni zbog toga. Mogli smo da zamislimo da hiljadu i jednu noć spavamo pod ovakvim nebom, uvijeni u prirodu sa njim dok skače po nama od sreće, raste i voli nas jednako koliko volimo i mi njega. Jako je bilo čudno to što nam je i u kostima bilo toplo. Iako je dan bio topao, nikada nismo u potpunosti uspjeli da se ugrijemo. Držali smo se za ruke dok smo ležali, a onda smo i bebu postavili na moje grudi i on je bio jako srećan. Cijeli jedan svijet je bio upravo tu. I da tako zauvijek ostanemo, rekao sam, ne bih mario. Ona se složila, a on se opet samo smijao. Blagi povjetarac, zvuk ptičijih krila kako prelaze sa jednog drveta na drugo. Miris djeteline, kamilice i maslačka. Došla je noć. Prošlo je već puno sati, niko od nas nije gladan. Nije ni žedan. On se na mojim grudima smijao i dalje, gledajući u nju i mene.
Niko nije bio žedan.
Pogledali smo oko nas i vidjeli neke čudne ljude. Veliki kombi crvene boje, parkirao se ispred našeg šatora. Prvo je izveo ženu, sa rukom koja je padala preko ruke čovjeka koji je npsio. potom muškarca i sa njih bebu. Pogledali smo se. Ona i ja.
I taj strah. Biće bolje drugi put, Nu nu.
Imala je sasvim sigurno najljepši pogled na svijetu. Krupne oči. I biljeg iznad usne. Gledala me je pomalo bojažljivo, do trenutka dok nismo shvatili.
Da smo slobodni.
Okrenuli smo se svo troje prema zvijezdama. Držali smo se za ruke. Bilo nam je i dalje toplo iako je pala noć, iako su svi bili obučeni. Mi smo bili srećni. Gledali smo u sazvežđa i shvatili da se volimo. Nas troje. Jedan cijeli poseban svijet. I pustili.
Pustili da nas zvijezde upišu za sve što jeste i što mora biti.
Коментари
Постави коментар