Jesenje priče: Dia de los muertos

upakovani u snove, gorke kao čokolada

Došao sam na krilima karnevalskog vjetra zasićenog mirisom prženih galeta, vlažnih trotoara, korijandera i pogaženih ruža popločanim ulicama na kojima su sa svih strana letjele konfete različitih boja, tako da su na trenutak izgledale kao hiljadu bačenih ljubavnih čini. Vjetar zbog kojeg lišće formira pravilno iscrtan krug, mačke izlaze na ulice i ciče, i dolaze stranci, čije boje ne možemo čitati zbog velike buke u srcu i lokalnim kafe barovima, jer je sve na svom mjestu. Proždrljivci sudbina, možda. Ili kradljivac identiteta. Dječak bez sjenke. 

Pošto nisam bio previše zahtjevan, uspio sam da se odmah po dolasku smjestim u manji hotel između knjižare i prodavnice kristala. Simbol Zadimljenog ogledala, za početak i kakao. To će skrenuti pogled lokalnih lovaca na vještice, a bilo ih je dosta. Mislio sam da su sva prethodna mjesta, jedno za drugim, imala najopasnije čistokrvne lovce, ali ovo je ipak bilo najgore. S druge strane, ovaj grad je bio premali za toliko tamnih agenata noći. Znao sam da ih ima dosta. To se vidi odmah po ulasku u grad. U sami centar grada, čak. Zakopani đumbir i opsidijan da odnesu neuzvraćenu ljubav u ulici zlatarskih prodavnica na mjestu gdje je česma, đurđevdanske iglice crvene boje kao kora crvene jabuke, da pokaže ime suđenog na raskrinici koja glavni trg spaja sa robnom kućom. I sve to, pored vještih lovaca koji čekaju glavu na panj. Ipak, ništa što zadimljeno ogledalo ne može sakriti. A Jedan Jaguar, po potrebi otjerati. Tako je i bilo. Više njih, kao što sam mogao da vidim sa prozora se okupilo ispred hotela, mogu da ih osjetim, neko je danas ogadio naš grad svojim dolaskom, lovci pažljivo birani na osnovu pedigrea, od posljednje inkvizicije do danas. A naročito danas, kada su bili svjesni da se dešava najveća magija. Lica pod maskama, strašljivi prizori koji slave nešto što su njihovi očevi odavno protjerali. A, opet, ne mogu, a da ne osjetim pobjedu. Naročito posljednju. Dobar trenutak. Pravilna divinacija. Pa opet bježanje. Upakovano u kutiju od sandalovine u kojoj putuju i karte. Bijeg od Čovjeka u Zelenom, podržan od strane Tezcatlipoca. Ili možda Jedan Zec, Jedan Jaguar, molim te bar jednom, kakao, čili, loš obrt karte, Kula, Smrt. Dovoljno da kad se zatvore vrata duhovi postanu razdražljivi ukoliko hljeb i voda na pragu ne ostanu, da ih umiloste. Opet mračno doba inkvizicije, priča se. Gore nego ono prije toliko godina unazad. Njihov bog, milostivi i samilosni, zbog vjetra koji isti On šalje, da upozori vojnike da je vrijeme porušenih iluzija počelo i da se laička magija ovog puta ne oprašta. Fanatici čija srca radi zaštite svojih domova, žena i muževa i djece, pucaju pred razvratom logorske vatre i spiralnog plesa slobode, tačno u ponoć na pun Mjesec, kada želje postaju stvarnost. Crkve su se ujedinile, pridružile su se i džamije i sinagoge, beskrajna mreža ratnika svjetlosti  protiv nevidljivog svijeta svega onog što i njihova podmukla srca žele, ali se nisu usudila da traže. Rat između porodičnih ognjišta koja su se davno ugasila, kao i vatra u njihovim krevetima, sa jedne strane i požara onih ljubavi koje su odbačene jer su probuđene crvenom, jer crvena je za ljubav, plava je za košmare, crna je za neispričane tajne, a bijela je za magiju, neprihvaćene zbog drugih koji su htjeli tradiciju, kalendar i zakopali ono što je budilo najveću vatru u stomaku. 

Niko nije mogao da zna. Ušetao sam u grad neprimijećen. Imam dovoljno ušteđevine dok ne započnem posao. Ispočetka. 

Mogao bih da budem bilo ko. Možda vaš dobar prijatelj. Ili savjetnik. Komšija. Ili duhovni iscjelitelj. Vođa radikalnog pokreta borbe protiv đavoljih agenata. Onaj koji spušta lomaču na noge nedužnih. 

Proždrljivac sudbine.