Jesenje priče: Prošlost, konac, izdaja i nebo duginih boja


Remove the chains of time and space
and make my spirit soar.
Let these mortal arms embrace
the life that haunts before.
(The Book of Shadows, ‘Charmed’)

Ukloni lance vremena i prostora
i neka moj duh jedri.
Neka ove ruke smrtnike prigrle
život koji su progonile prije.

(Knjiga Sjenki, ,, Čari’’)






(photo credits: https://neptolumbia.fandom.com/wiki/Past_Life_Spell)






Nikada nisam bio potpuno zadovoljan. Iako su kasnije tvrdili da je u pitanju konflikt iz djetinjstva, mislim da to nema veze sa bilo čim što je psihologija. Naročito jer psiha počiva na potpuno drugačijim principima od onih kojima su nas učili. I na osnovu kojih nas danas liječe.
Počelo je nedavno, jednog običnog septembarskog dana. Život poslije radnog dana je manje-više kod svakog isti. Ručamo, spavamo, pokušavamo da održavamo socijalne kontakte, neko od nas uspješno, neko ne, ali sve je isto- obična vrteška iz koje se izlazi samo kada umremo.

Ili lebdimo između života i smrti?

Poštu skoro nikada i ne gledam. Obično su to računi koji stižu mailom i koje plaćam elektronskim putem, sasvim običan dan. Jednog dana ću vjerovatno imati i djecu i ženu. I vrlo vjerovatno biti jedan od ljudi u četrdesetim godinama koji posjećuje svoje prijatelje u četrdesetim godinama i pričamo o tome kako su djeca najljepša dok spavaju, jer tada i mi spavamo. Ili, možda, samo ponekad, pođemo na zajednički izlet sa porodicama i brinemo o tome da se djeca ne prejedu. Ili makar o sebi da ne popijemo previše. Ovog puta, bilo je drugačije. Među paprima koji su mi ostavljeno u poštanskom sandučetu bio je i flajer. Obični, bijeli papir na kojem je stajao simbol Horusovog oka (koji sam zapamtio listajući istorijske članke u čekaonici kod zubara).

Da li ste ikada poželjeli da znate ko ste bili u prošlom životu? Da li se i vama u ovom životu dešavaju neobjašnjive prepreke na koje nemate uticaj? Odgovor leži u nama, a mi vam možemo pomoći da se sjetite. Zakažite regresivnu terapiju sa našom terapeutkinjom sa dugogodišnjim iskustvom koja je milionima ljudi širom svijeta pomogla da se sjete sopstvenih barijera koje su donijeli iz prošlog života.

Na dnu flajera je ostavljen broj telefona. Regresivna terapija? Možda još jedna u nizu new age gluposti. Pa, opet… ovo bi možda moglo da bude i opipljivo. Nije u pitanju samo priča. Niko neće pričati o tome ko sam ja bio u prošlom životu, navodno. Ovdje lijepo piše da će ona pomoći da se sjetimo, dakle, to će biti vidljivo. Sve i da je autosugestivno, nije važno. Ovo bi možda moglo da donekle začini svakodnevicu. Možda ne na način da se mogu pohvaliti drugima ko sam bio u prošlom životu (jer je dovoljno to što sam pričao do nedavno da ljudi imaju svoje obojene omotače koji se nazivaju aure), već da iznutra mogu da osjetim adrenalin zbog nečega što je novo, još uvijek neoprobano.
Uredno sam zakazao svoju seansu već iste večeri. Nisam ni sumnjao da će biti slobodnih termina, jer, ovo je grad u kojem ovakve stvari ne piju vodu. Ne zato što ne postoje, već zato što su ljudi danas, opterećeni time da li su im slike na instagramu dobile dovoljno lajkova da bi mogli sebi da priušte popodnevnu dremku. Za onu kategoriju ljudi koji nemaju radnih obaveza. Za zaposlene je druga priča. Oni ne vjeruju ni u šta. Samo u kompjuter i platformu na kojoj rade. Ili makar tako izgleda.

Prostor je bio nekoliko stanica od mog stana. Kada sam ušao, na prvi pogled je djelovalo kao obična soba. Vidio sam kauč. I nekoliko polica sa knjigama, par saksija sa cvijećem i slike. Međutim… na drugom zidu, mogao sam da vidim perje koje visi, nekoliko kineskih novčića za sreću i mirišljave štapiće na stolu koji bi, po izgledu, trebao da bude terapeutov. Ovo je na neki način ukrasilo moju misao da se ne nalazim kod psihologa. Psiholozi ne vjeruju u kineske novčiće i mirišljave štapiće. Ali, vjeruju u boga. To sam zapazio kod većine njih. Zašto? Ne znam. Koja je razlika? Mislim između novčića i boga? Ni to ne znam. Uostalom, sada, to više nije ni važno. U ovom svijetu, psihoterapija ne postoji.

Nekoliko minuta kasnije, ušla je žena. Otprilike pedesetak godina. Jako elegantno obučena, a opet jednostavno. Malo šminke, malo parfema. Nekoliko narukvica, kosa pokupljena u neurednu punđu, a opet simpatičnu. Sa sobom u rukama je držala rokovnik koji je morala nositi u obje šake, predstavila se, sjela ispred mene, zamolila me da legnem i razgovor je počeo.
-          Gdje osjećate bol? Fizičku bol?
-          Molim?
-          Da li imate bolove s vremena na vrijeme u bilo kojem predjelu tijela?
-          Aha, to. Ovaj, imam. Imam. Često me bole leđa. Donji dio leđa.
-          I kakav je to bol? Tupi, probadajući, ili nešto ozbiljnije?
-          Uglavnom tupi. Nekada se desi da ne mogu da ustanem. Ljekari su mi rekli da je u pitanju diskus.
-          Ok. Šta Vi mislite da je?
-          Pa diskus. Tako su mi rekli doktori. Od rada na računaru, nepravilnog položaja tijela dok sjedim, neredovne aktivnosti itd.
-          Da, da. Pa dobro, ja bih počela, ukoliko ste spremni?
-          Jesam. Samo me zanima zašto ste me to pitali?
-          To ćemo uskoro saznati.

Prvi utsak? Loš. Nije ulivala povjerenje, a čitao sam na internetu da regresoterapeut treba da bude neko kome u potpunosti vjerujemo. Ovdje to nije slučaj. Ona je imala nešto posebno što je meni bilo intrigantno. Ali ništa dalje od toga. Osim prosutih stotinu eura koje ću morati da dam na izlazu nakon završetka. Ali, možda bih trebao da malo manje razmišljam, već čujem u pozadini kako me moli da zažmurim, što sam i uradio, i da se krećem. Prvo da se krećem… nisam čuo dobro, ali ne mogu sada da tražim da ponovi. Nije trenutak. I glas je tanji, mogla bi malo glasnije da priča. Opet se krećem, ali sada već nekako znam kuda da idem. Ona je ispred mene, čudno, jer ja ležim, a glas joj dopire kao izdaleka. Opet se nalazimo ispred tih istih pećina, čudnih pećina iz kojih uglavnom dopire mrak. Moli me da odabrem jednu, ali nije mi jasno kako, kad smo mi u prostoriji koja je soba, a ne pećina. Bez obzira, ona se gubi, ja sam odabrao pećinu, ali opet… čekaj. Ovo je soba. I ulazim u mrak. Samo ne znam odakle je, jer ovo soba, ali ipak…

Bam

Bilo je previše ljudi. Ogromna dvorana, sa zidovima boje zlata, i okružena ogledalima. Svuda su ogledala i svi mogu da vide jedni druge bez obzira u kom dijelu dvorane se nalaze. Za stolom je takođe puno ljudi. Ja sam srećan, to osjećam u stomaku. I na neki način važan. Podigao sam glavu i ispred mene je takođe bilo ogledalo. Djelovalo je čudno. Bio sam to ja, odnosno, ja znam da sam to ja, ali u odrazu je ipak neko drugi. Sa par obrisa mene. Zalizana crna kosa, malo duža nego inače. Plavi mantil, sa pozlaćenim reverima, i bijele pantalone, duboke crne čizme. Nasmijao sam se. I drugi ljudi su izgledali slično. Dugačke haljine na ženama koje mirišu na sandalovinu, muškarci na mošus. Neko prilazi i pokušava da dođe do mene, ali ja sam i te kako zaodovljan. Svi igraju, atmosfera je opuštena, iako je sve nepoznato, na neki način mi je poznato. Ljudi su preglasni i smiju se. Čovjek koji je sličio meni je u jednom trenutku prišao i na jeziku koji ne znam, ali koji razumijem rekao On je negodovao obavještenje i tvoj potpis, nisi smio da to potpišeš bez njegove saglasnosti, snosićeš posljedice, rekao je, za ime boga, molim te spakuj se i odlazi…  i nestao. Koliko god da nisam znao  o čemu se radi, bilo mi je i te kako poznato. Onda sam se i sjetio. Bilo je to obavještenje da se podijeli ljudima van ovih dvorskih prostorija više od onoga što su dobijali, jer je na meni bilo da se staram o stanovništvu. Ili sam ovog puta pretjerao? I o tome sam razmišljao. Ali na neki način nastupale su umirujuće emocije i misli. On me voli. Ja znam da sam ja zadobio njegovo povjerenje i tu sam gdje sam zato što me voli i vjeruje mi. Ne znajući da je izdaja ono što je duh godinama proždiralo. I slomljeno srce. Pritajena zavist koja se polako uvlači u kosti i tjera da sami sebe izjedamo dok ne počnemo da kujemo plan. Onaj zbog kojeg će lanci prostora da se pokidaju i u svakom narednom životu tjeraju na izdaju. I na slomljeno srce .  

Već u sljedećem trenutku, izvlače me iz kreveta. Ljudi koje ne znam, ali koje poznajem, ja se opirem i molim da to ne rade, ali jedan od njih me udara u donji dio leđa nogom iz sve snage, gubim kontrolu nad nogama i ja padam.

to ćemo uskoro saznati.

Odveden sam u prostorije koje mirišu na vlagu i na još nešto čega nije bilo tada. Ali ja znam da to postoji, jer ja nisam iz ovog svijeta. I onda se polako prisjećam onog zbog čega sam ovdje. To je onaj smrad iza tržnog centra. Ali tržnih centara nema, ovdje, svi bi se smijali. Ali ja znam da je to taj smrad. I sve je vlažno. Vjetar duva. Znam i da je to onaj vjetar koji obećava zlato od slame, a ustvari donosi samo lišće. Na rukama su mi teški lanci, zarđali, što sam mogao da osjetim pod prstima. Klečim pognute glave, jer ne mogu od bola da se ispravim, vrata koja šripe se otvaraju i ispred sebe vidim nove, crne čizme. Imaju inicijale, ne mogu da ih vidim jer je mrak, ali bih volio da ih dodrnem da saznam ko je. Pa, opet, na neki način znam ko je. Molim i pomalo samo jecam, ali od bola. Ili od izdaje. To sada već jasno mogu da osjetim. Izdaju ispletenu od najvećeg povjerenja, i slomljeno srce bačeno u lancima tamo gdje se dijele jabuke i suze i smijeh.

Znao sam da je na neki način kraj. Bilo je opet previše ljudi. Oko mene. Ja sam na sredini neke drvene pozornice, koja liči na teatar. Muzika se čuje, ali neka čudna muzika, koja najavljuje hiljadu podzemnih anđela i demona. Da bi rastrgli dušu. A oko mene su ljudi koji pljuju. Jasno mi je zašto to rade. Sada je već panika u grudima. Gledam oko sebe, ali sve što mogu da osjetim je debelo parče materijala, grubog, kao konopac oko svoga vrata. Opet je počelo. Kao nekada dok spavam, iznendni pad… a sada pad jer je neko gurnuo pozornicu pod stopalima. I ja visim. Vazduha mi ponestaje, ali ja znam da sve ovo je logično. I da ću opet da se rodim. Odmah potom se ispred mene u gomili ljudi šeta figura. Pod ogrtačem i kaupljačom. Figura i lice koje poznajem. Ne samo sada. Nego i inače. Poznajemo se. Znam da su to te čizme i inicijali. I izdaja. Gleda u mom pravcu i plače. Ali nije dovoljno. Ja ostajem paralizovan. Vazduh sam izgubio. Daljina je sada blizu. Glasova kao i da nema više.

Postoji jedan trenutak u životu svakog čovjeka u kojem je sve na svom mjestu, ispunjeno radošću, izloženo najljepšim osjećanjima, prije nego nastupi promjena. Kao udar zvona ili poziv za molitvu. Ili klupko koje sigurno odmotavamo i onda kada pomislimo da privodimo kraju, počinje još jedan veći čvor. Tada nastupaju gotovo najjači mehanizmi koje čovjek može da posjeduje u trenucima kada se gubi ćilim pod nogama. Momenat zaboravljene sreće i očekivanih godina srama. Radost koja proklizi među dlanovima istog trenutka kada mislimo da smo je uhvatili. 

Ili izdaja.

Коментари

Популарни постови