Poziv za molitvu

Čini mi se da godine ne donose značajne promjene. Prolaznost je fiktivni obrazac zablude. Kalup za želje.

Magija trenutka, prosuta na mjesto gdje se kiša spaja sa benzinom. Nekoliko svijeća u krug. I opet isto... crna je za protjerivanje, bijela je za magiju. Ako se nađem ikada na istom mjestu, tamo gdje su priče u knjigama dobijale smisao, obećao sam sebi da stvari više nikada neće biti iste. Međutim, podmukli sjever je uvijek imao drugačije planove. Ne zato što je bilo dovoljno da sada, poslije toliko bura, počnem da se uzdižem konačno u odraslog čovjeka, koji je obećao sebi da više neće polagati vjeru u zvijezde, ili zamak do kojeg se dolazi crtanjem posebnom kredom i snovima u boji. Već zato što je opet negdje, daleko u visokom tornju, iz kojeg se čuje najjači poziv za molitvu, neko opet poželio da mi uzme dušu.

Uvijek u isto vrijeme, jednom godišnje. Dolazi na prašnjavom vjetru, zasićenom mirisima začina i ustajalih želja, koje nikako da se ostvare. Požude hiljade muškaraca i žena, oivičene krpom, parčetom tkanine koje dobija svoj smisao kada se njime brišu suzu. Zbog slomljenog srca. Koje sam ovog puta ostavio iza sebe. Nečujno se pojavi kao klupko koje se odmotava mjesecima i čega zgodan trenutak da udari pravo u lice. U trenutku kada se opustim i postanem svoj. Pravo u lice. Poziv za obožavanje. Vrijeme da se nađem među drugima, kojima je obećan raj, ili makar onaj raj kako su ga drugi nacrtali. Ali, samo je jedan od njih zadužen za ovakvo mučenje. Obećanje dato u trenutku kada se duša spusti u tijelo i povije bijelim čaršavom, koje mora biti ispunjeno. Prije nego se i ime dodijeli. Obećanje kojem tornju će pripasti ko. I koga će zeleni plašt ovog puta baciti pod noge. Iz prethodnog iskustva, uvijek su u pitanju nečujne borbe. Međutim, poziv nikada ne dolazi na isti način. U toku godina srama, bio je to najgori udar. Odvojiti najbliže od najbližih i baciti me moru, uvijek jednom nogom u vodi, a drugom u pijesku, dok se iz tog istog tornja čuje smijeh i misao o pobjedi, koja je ipak na kraju dobila drugačiji epilog. Ili udar sjevernog vjetra u roletne, dok bezobrazno obećava da sve ima kraj. I da je sve na zajam.

I sreća.

I ljubav.

I ruke u kojima se osjećam bezbjedno.

Bez obzira na sve, nikada se nismo sreli. Licem u lice. Iako odlično znamo kako ko izgleda. Previše je nesigurnosti u suočavanju sa drugom stranom, koja u ogledalu ima odraz onoga što ovaj nema. I uvijek, bez obzira na već poznatu rutinu, očekujem da će ovog puta, produžiti dalje bez mene. Čovjek u Zelenom, koga već napušta snaga. I u njegovim bojama se i dalje vidi jedna stara prostorija, i krevet na kojem leži starac.

Moj da'ija. Nastojim biti pokoran i istrajan. Ali nije moguće dalje i više od ovoga.

Onda se i pravac vjetra promijeni, jer podmukli sjever uvijek igra za onog koji na početku borbe drži bolje karte.

I godine srama, i koferi. Odlazak. Koferi. Dolazak. I odvajanje od najbližih. I udar na srce najvoljenijeg. Ništa. I dalje je sve isto. Mislim da ga treba pustiti.

Ali, ovog puta, biće drugačije. Ne zato što je On pomislio da bi trebalo odustati. Već zato što se najbolje karte uvijek čuvaju za kraj.

A vrijeme za bijeg dolazi. Trči koliko te noge nose. Od besramnog lišća koje se koprca pod naredbom ljudske tvorevine svemoćnog bića koje sve vidi i sve čuje. Kako se onda sakriti? Divizma i glog. I zvončići na ulaznim vratima.

Cimet, za snove u boji.

Da bi se onda, makar na kratko, skrenula pažnja i produžilo dalje. Kočija. Kula. Smrt. Bježeći od sjenke, upakovane u sandalovinu.