Priče: Mašina être
Mislim da
barem jednom u životu, svako od nas mora biti na nekoj proslavi na kojoj
apsolutno ne želi da bude.
Vrsta
proslave kao ova. Kada se završi ,,živa'' muzika, žene srednjih godina bez pratnje muzike, pjevaju stare,
narodne pjesme, koje uglavnom govore o neispunjenoj ljubavi, pored svojih
polovina koje uvijek raspravljaju sa drugim polovinama o biznis idejama, koje
vrlo vjerovatno, nikada neće vidjeti svjetlost dana. Pomjerili su sto za kojim
sjedim, ali nisam obratio pažnju, pa me je starija gospođa (jedna od njih koje
će pjevati na kraju večeri), dodirnula po ramenu da mi to stavi na znanje i
nasmijala se, doduše, onim osmijehom koji prati unutrašnja misao- čudak, ludak, strašilo, nije srećan kao
ostali, ne sluša ovu muziku, on je cool, kao... sve u svemu, par minuta sam
sjedio na stolici, a ispred mene je bio prazan prostor. To je razlog kasnijih konstatacija
da sam se zaljubio i da sam non- stop zamišljen. Poželio sam da ipak nisam
sjedio toliko dugo bez stola ispred sebe.
Jednostavno,
sve je u takvim situacijama u najboljem redu. Postoji puno boja, uvijek je tu
mnogo žena sa spontanim pokretom ruke kojim ,,lome'' zglobove, pa onda i padne
neka šala, koja uglavnom podrazumijeva podsmijavanje na tuđi račun, za istu
stvar koju radi i ovaj koji se podsmijava, samo drugi za to ne znaju. Uostalom,
nije ni važno sad to. Postoje takođe i ljudi koji se smiju drugim ljudima na
račun haljina, cipela, košulja itd. I dobar dio koji je neposredno prije
dolaska na proslavu imao žučnu raspravu kući jer je dekolte predubok, ili je
puno šminke, ili parfema, ali je ulazak u prostorije gdje se održava proslava,
jemstvo za sreću te večeri. Makar onu lažnu, da drugi ne vide pravo stanje.
Za novim
stolom, koji je, trebalo bi, ovog puta trebao da ostane fiksan, preko puta
mene, sjedjeli su takođe mladi muškarac i žena, koji se ne poznaju. I jedno i
drugo gledaju salu za proslavu, tražeči pogledom poznato lice, međutim,
bezuspješno. Osuđeni su jedno na drugo, a ponekad se sudarimo pogledom, jer ja
nemam utisak da buljim u nekoga, naročito kada me zanima. Gospođica je ustala i
otišla nekud, rekao bih u toalet, a gospodin me je nešto pitao, čini mi se da
je bilo šta se radi, ali nisam dao
odgovor na to pitanje, jer je konobar ,,uskočio'' sa pitanjem šta ćeš da piješ, a zapravo,
ostavljajući me u nedoumici zašto se meni obraća sa ti, kad sam samo maloprije čuo da je ostale persirao. Nisam poručio
ništa, međutim, kada mi ne poručimo nešto, u ovakvim situacijama, nije strašno.
Čuo sam da drugi govore ljudima koji su me doveli da je prava privilegija što
sam došao, jer drugi kao ja ne dolaze na ovakve proslave. Jedna gospođa je čak
rekla da njen nema pristup kontaktima
sa ljudima sa kojima se ona druži, jer ko
zna kakvu štetu može da napravi, pusti, bolje je tako. Ono što ni sama ne
zna je da je zapravo ona podložna više šteti, nego mi, budući da program nikada ne griješi. Sa druge strane, postoje i
djeca kojima je uvijek zanimljivo da nas diraju.
Ili nas se boje, pa onda posmatraju sa sigurne distance. Takođe su i djeca
produkt podložan većoj šteti, nego mi. Ali
neprocjenjivo manjoj nego ona gospođa od maloprije. To je lična empirija, koja
nije došla uz instalaciju.
Nakon što
je pjevanje prošlo, trebali smo da idemo kući. Krenuo sam za ljudima koji su me
doveli, ali je gospodin zamolio da ja vozim do kuće, jer je on umoran, a i malo
pripit. Gospođa i djeca su se pozdravljali sa ostakom ljudi, a jedna od njih je
dobacila, očigledno pripita, da li se
roboti pare i zaboga kakva im je izdržljivost u krevetu, ha ha ha... imao
sam utisak da je ovo ponovila više puta, a u njenim bojama su mogli da se vide
tragovi crvene, sakrivene ispod crne haljine, koje uglavnom pozivaju na to parenje o kojem ona priča. Sistem, mada
za sad, još uvijek nije mislio o tome.
Zakoni su
omogućili da kada vas vozi smart mašina, onda policija nema obavezu kontrole
vozača. Večeras ih je bilo prilično puno. Mogao sam to da zaključim po brzini
kretanja automobila. Uvijek kada stignemo kući, nakon ovakvih proslava, neko
zaboravi da me isključi. Nikome,
zapravo, i ne pada na pamet da je od ovakvih druženja, svakom potreban odmor. Pa i običnoj mašini. Ili možda
samo običan trag empatije. Kada sam primoran da budem uključen cijele noći,
misleći na dva neznanca koji su sjedjeli jedno pored drugog, zamišljajući kako
bih ja, da sam jedan od njih, baš te
noći bio odvažan i jak i učinio nekom koga ne poznajem, veče nezaboravnim.
Zaborav
vrijedan isključenja.
Коментари
Постави коментар