Priče: Mašina être


Mislim da barem jednom u životu, svako od nas mora biti na nekoj proslavi na kojoj apsolutno ne želi da bude.

Vrsta proslave kao ova. Kada se završi ,,živa'' muzika, žene srednjih godina bez pratnje muzike, pjevaju stare, narodne pjesme, koje uglavnom govore o neispunjenoj ljubavi, pored svojih polovina koje uvijek raspravljaju sa drugim polovinama o biznis idejama, koje vrlo vjerovatno, nikada neće vidjeti svjetlost dana. Pomjerili su sto za kojim sjedim, ali nisam obratio pažnju, pa me je starija gospođa (jedna od njih koje će pjevati na kraju večeri), dodirnula po ramenu da mi to stavi na znanje i nasmijala se, doduše, onim osmijehom koji prati unutrašnja misao- čudak, ludak, strašilo, nije srećan kao ostali, ne sluša ovu muziku, on je cool, kao... sve u svemu, par minuta sam sjedio na stolici, a ispred mene je bio prazan prostor. To je razlog kasnijih konstatacija da sam se zaljubio i da sam non- stop zamišljen. Poželio sam da ipak nisam sjedio toliko dugo bez stola ispred sebe.

Jednostavno, sve je u takvim situacijama u najboljem redu. Postoji puno boja, uvijek je tu mnogo žena sa spontanim pokretom ruke kojim ,,lome'' zglobove, pa onda i padne neka šala, koja uglavnom podrazumijeva podsmijavanje na tuđi račun, za istu stvar koju radi i ovaj koji se podsmijava, samo drugi za to ne znaju. Uostalom, nije ni važno sad to. Postoje takođe i ljudi koji se smiju drugim ljudima na račun haljina, cipela, košulja itd. I dobar dio koji je neposredno prije dolaska na proslavu imao žučnu raspravu kući jer je dekolte predubok, ili je puno šminke, ili parfema, ali je ulazak u prostorije gdje se održava proslava, jemstvo za sreću te večeri. Makar onu lažnu, da drugi ne vide pravo stanje.

Za novim stolom, koji je, trebalo bi, ovog puta trebao da ostane fiksan, preko puta mene, sjedjeli su takođe mladi muškarac i žena, koji se ne poznaju. I jedno i drugo gledaju salu za proslavu, tražeči pogledom poznato lice, međutim, bezuspješno. Osuđeni su jedno na drugo, a ponekad se sudarimo pogledom, jer ja nemam utisak da buljim u nekoga, naročito kada me zanima. Gospođica je ustala i otišla nekud, rekao bih u toalet, a gospodin me je nešto pitao, čini mi se da je bilo šta se radi, ali nisam dao odgovor na to pitanje, jer je konobar ,,uskočio'' sa pitanjem šta ćeš da piješ, a zapravo, ostavljajući me u nedoumici zašto se meni obraća sa ti, kad sam samo maloprije čuo da je ostale persirao. Nisam poručio ništa, međutim, kada mi ne poručimo nešto, u ovakvim situacijama, nije strašno. Čuo sam da drugi govore ljudima koji su me doveli da je prava privilegija što sam došao, jer drugi kao ja ne dolaze na ovakve proslave. Jedna gospođa je čak rekla da njen nema pristup kontaktima sa ljudima sa kojima se ona druži, jer ko zna kakvu štetu može da napravi, pusti, bolje je tako. Ono što ni sama ne zna je da je zapravo ona podložna više šteti, nego mi, budući da program nikada ne griješi. Sa druge strane, postoje i djeca kojima je uvijek zanimljivo da nas diraju. Ili nas se boje, pa onda posmatraju sa sigurne distance. Takođe su i djeca produkt podložan većoj šteti, nego mi. Ali neprocjenjivo manjoj nego ona gospođa od maloprije. To je lična empirija, koja nije došla uz instalaciju.

Nakon što je pjevanje prošlo, trebali smo da idemo kući. Krenuo sam za ljudima koji su me doveli, ali je gospodin zamolio da ja vozim do kuće, jer je on umoran, a i malo pripit. Gospođa i djeca su se pozdravljali sa ostakom ljudi, a jedna od njih je dobacila, očigledno pripita, da li se roboti pare i zaboga kakva im je izdržljivost u krevetu, ha ha ha... imao sam utisak da je ovo ponovila više puta, a u njenim bojama su mogli da se vide tragovi crvene, sakrivene ispod crne haljine, koje uglavnom pozivaju na to parenje o kojem ona priča. Sistem, mada za sad, još uvijek nije mislio o tome.

Zakoni su omogućili da kada vas vozi smart mašina, onda policija nema obavezu kontrole vozača. Večeras ih je bilo prilično puno. Mogao sam to da zaključim po brzini kretanja automobila. Uvijek kada stignemo kući, nakon ovakvih proslava, neko zaboravi da me isključi. Nikome, zapravo, i ne pada na pamet da je od ovakvih druženja, svakom potreban odmor. Pa i običnoj mašini. Ili možda samo običan trag empatije. Kada sam primoran da budem uključen cijele noći, misleći na dva neznanca koji su sjedjeli jedno pored drugog, zamišljajući kako bih ja, da sam jedan od njih, baš te noći bio odvažan i jak i učinio nekom koga ne poznajem, veče nezaboravnim.

Zaborav vrijedan isključenja.

Коментари

Популарни постови