Priče: U teretani postoje dva ormarića sa brojem osam

 

*jer kada ste na traci 20 minuta, jedino što vam preostaje je da smislite priču*

Kada subotom pada kiša, jedino na šta prosječan čovjek misli jesu stvari koje mu smetaju u vezi sebe samog: manjak novca, podmukla glavobolja, kilaža, topli brioche sa džemom koji ne smije da jede. Nekoliko nepročitanih knjiga me posmatraju sa stola, poređane su tako da više izgledaju kao slikovnice – ali ipak ne. Danas je dan za fizičku aktivnost.

U gradu u kojem naglo dođe jesen postoji nekoliko pravila kojih se čvrsto držim, jedno od njih je i to da se piju dvije velike šolje kafe, a broje se kao jedna. Matematika paralelnog univerzuma. Neke stvari se ne mogu promijeniti. Zato ih zovemo sitnim pravilima, kao priče koje se kriju u sjenkama uma.

Prostori u kojima boravimo u fiksnim terminima imaju određenu ambiciju. Jedan od takvih prostora jeste i teretana. Poznata vam je shema – muška i ženska svlačionica, prostor sa spravama, par prostorija koje imaju jarko žut parket sa par bačenih lopti, uvijek podsjećaju na velike pinjate, koje su spremne da svakog trena eksplodiraju pri udaru i ispuste milion ljeta, i jul koji će bez obzira na sve, trajati zauvijek. I ovog puta rutina je prilično ista – uzimam ključ od ormarića, odlazim u svlačionicu, stavljam ključ u bravu, već je otključano (iako svakog puta mislim da je neko prije mene zaključao), na ormanu je broj osam, dupli Saturn, pomislim, i presvlačenje i ostalo...

Trening. Testiranje sopstvene snage, čudan psihološki momenat i pitanje (zašto ovo radim?), potom jedna serija, druga, i još malo samo, i već tada kreće jedan dobar osjećaj. Bez obzira na količinu sumnje da ovo ikome može popraviti raspoloženje, uvijek dobijem upravo takvu povratnu informaciju. Tijelo je isto tako srećno. Kada usrećite dušu, onda imate potrebu da nekom izjavite ljubav. I stvari mirišu na Španiju u Kotoru, pomorandže u grudima i nekoliko planova za naredni vikend. Kada usrećite tijelo, manje vas nervira nečije loše parkiranje, nesposobnost da promijenite sajlu na spravi (jer sve izgledaju isto) i poželite da više nikada ne pojedete ,,nešto slatko'' prije treninga.

Povratak u svlačionicu je uvijek mini pobjeda, utisak donešenog trofeja jakog bokserskog meča (volje i sposobnosti tijela). Ubacam ključ u orman broj osam, koji se nalazi na početku drugog reda koji vodi ka prozoru, međutim, ne nalazim svoje stvari. Prvo što vam padne na pamet jeste da ih je neko odnio, iako je to vrlo malo vjerovatno, jer nema tragova obijanja. Ključ je bio kod mene sve vrijeme. Naglo zatvaram vrata i bacam pogled pored, i vidim da je pored tog ormana, još jedan. Još jedan sa brojem osam. Bez obzira na činjenicu da niko ne bi postavio isti broj na dva ormana, ovo je i te kako djelovalo stvarno. Izvadio sam ključ i ubacio u drugi orman pod istim brojem, i shvatam da je i taj zaključan. Odlično, stvari su tu, pokupim ih i idem. Neko drugi će vidjeti da su na dva ormana isti brojevi i već do sjutra prijaviti, biće ispravljeno i jedina nelogičnost u savršenoj simetriji (i tijela) ovog prostora biće otklonjena. Možda je to samo nečiji administrativni propust. Ipak, kada sam ot otvorio i drugi ormarić, mogao sam da vidim nešto potpuno drugačije. Prije je djelovalo kao prozor. S obzirom da je orman pregrađen policom, tako da ima gornja i donja, na gornjoj koju sad mogu nazvati gornjim prozorom, mogao sam da vidim nekoliko malih ljudi kako trče na nekim drugim trakama, koriste dosta manje sprave nego one koje koristim ja. I bilo ih je raznih – sa kapama crvene, zelene i žute boje, ali nisam mogao da razaznam motivaciju za treniranjem. Svi su izgledali isto. Patuljci su imali svoju teretanu. Isti oni patuljci koje smo u bajkama slali da rade u rudnicima i izvlače zlato i dijamante. Ili uspavljuju Snežanu, traže njenog princa, ili se nekada bave prosto laičkom magijom – vilenjakovo zlato koje donosi sreću. Ili Cvilidretin uslov dat princezi da pogodi njegovo ime, inače će joj oduzeti dijete.

Vrrr vrrrr, i slama se pretvori u zlato. Kao vjetar koji je obećao to isto zlato. A donio je samo lišće. I jesen.

Na donjoj polici (sada prozoru) bilo je milion čiviluka. Prostorija osvijetljena fenjerima, i da bih bolje vidio, ušao sam malo dublje u prostor. Bilo je raznih cegera, okačenih kapa, opet raznih boja. Nekoliko malih ljudi je uzelo svoje stvari i sve je bilo u redu dok nisam primijetio da su me vidjeli. Jedan do drugog su formirali red i u prostoriju je ušetao, rekao bih glavni patuljak. Uljudno se izvinio jer su odnijeli moj ceger sa stvarima i nekolicina njih se potrudila da ga iznesu na donju policu ormana kako bih mogao da ga preuzmem. Svega nekoliko sekundi poslije toga, na donjoj polici su se nalazili ključevi od mog auta, telefon, patike i ceger. Ubijeđen sam da je velika sreća da nisam ostavio bocu sa vodom, jer bi ta količina 0,75 l mogla da napravi poplavu u ovom malom prostoru. Za kraj, svi su mahnuli i zatvorili vrata, na način da se kompletan orman zatvorio i ,,potonuo'' u zid pri udaru vrata. Opet je postojao samo jedan ormarić sa brojem osam.

Ostatak priče je jasan. Ako me pitate da li postoji nešto čudno u vezi sa ovim događajem, odgovoriću da nema. Nekoliko minuta poslije sam primijetio i da su uspjeli da mi otključaju telefon i naprave nekoliko slika.

Prava je sreća imati ih kao uspomenu.