Crna je za košmare, Gora je za snove u boji

 

Januar je Kotor. Februar je Plav. Mart je Podgorica. Naročito oko 23. marta. Kada na vratima zvone nepozvani ljudi i donose suze i trule jabuke. Podmukli sjeverni vjetar, babine i đedove jarčeve. I promjenu koju nismo tražili. April je Ulcinj, naročito predio popločane kaldrme koja miriše na vezenu tkaninu i poziv za molitvu sa visokog tornja, Čovjeka u Zelenom, koji strpljivo čeka da mu se vratim. I Vladimir naselje u kojem je čarobnjak, sada pokojni, rekao da se samo bog toliko voli. Maj je Ostrvo cvijeća. Mjesto koje ispunjava i one najskrivenije želje. I jedan manastir u kom će nam biti drago pjevati uz zvona. Bijeli Autan, vjetar koji se igra na mjestu gdje se kosa spaja sa potiljkom. Jun je svaka granica. Jul je Tivat. Jedan vikend sudbine. I kuća za spas. Avgust je loša magija Budve, pogaženi đurđevak na ulici, slomljene kancelarijske stolice koje vode u ulicu u kojoj sjedi kradljivac sudbine, miriše na luk i ucjenjuje srce. Septembar je Nikšić, promjena u gustini vazduha, Vidrovan, vjetar koji udara u roletne prozora, obećava zlato, ali ipak, samo donosi lišće. Oktobar su snovi u boji na Žabljaku. Novembar su stranci koji dolaze i prolaze kroz Herceg Novi, i muzika na Trgu Sv. Nikole, napisaću knjigu, napustiću grad u kome, ostaju stranci i niko ko mi znači. Decembar je dobra magija doma. Gdje god bio. Dobra vijest. Dokaz da se stvari na kraju okončaju dobro.