tišine
u ovakvoj noći jedino što je sigurno je – vjetar.
u bezbojnom svijetu koji mi se činio nedokučivim
makar u ovakvom stanju
uzeo sam boju svojih očiju
i pogledao malo bolje
nikako nije bilo mjesta za neke druge misli
samo stari poziv za molitvu
bam bam bam
biće nam drago pjevati uz zvona
ili uz zvuk starog tornja iz kojeg se pruža miris sandalovine
na koju miriše podzemlje.
u prolazu sam sreo staricu
bila je u košulji kratkih rukava i poklonio sam joj svoj džemper
mirisala je na vidovdanske galete
šta je to što se dešava sa mojim mislima?
gdje se kriju poruke koje žele da izađu napolje?
kad jutro dođe, pogledaćemo se u ogledalo
ja
i moje godine srama.
nije dovoljno ići daleko i voljeti
da li voljeti znači zaboraviti: kofere, stari put za Danilovgrad, Beograd, operacije, Budvu
Čovjeka u Zelenom?
napustiti po ko zna koji put pločnike, djetinjstvo, godine kojih se jadno držim
koje me guše
i otići na mjesto koje miriše na cvijeće i more
mjesto gdje se ispunjavaju želje;
gdje pada bog i raste vjetar
jači nego ikad; krvoločno tražeći promjenu
vrijeme je za promjenu, obećao si
i zauzvrat, cijeli svijet će biti tvoj
nikada dovoljno stalno
a uvijek jednako važno; toliko važno da ne želim nikad da odem
u nadi da ovog puta neću iskliznuti iz ruku u kojima se osjećam bezbjedno.
ne daj mi da odem
i ako bude trebalo – rodiće se opet
samo pusti da sve umre
osim ovog sad;
Коментари
Постави коментар