Negdje i Nesto
Iako i dalje vjerujem u neki novi dan,nebo me izdaje...jer ne vjeruje.
Dani razlicito pocinju za sve nas.Na jednoj strani se mogu naci neki novi momenti,praceni mirisom mora,zaljubljenim porukama i skrivenim zudnjama.Dok na drugoj strani,vijesti stizu i ganjaju vec nemirne duhove...a,opet...samo se nadamo.
Kako dan izmice,sve bude nekako isto,jer je sve vec vidjeno.Samo postoji razlicita forma,neki bolesni uslovi koji nas vuku jos dublje.Kako izaci,a ostati ziv?
I dalje postoji osjecaj da je nesto iz mene iscupano,kao da se svijet rusi,ali sve je i dalje na nogama.Mozda neki subjektivni dozivljaj,ali ipak unutra...kao beskrajno plavo.
Znate,nekada moramo zatvoriti svoje srce kako bi znali kada je pravo vrijeme da ga opet budimo.Samo tako mozemo ponovo biti srecni,voljeti bez gusenja i spavati sa mirom.Do tada,vazduh je zasicen mirisom starih cipela i jos starijih problema.Ovo ostalo je samo kraj...
Izmedju onoga sto se desava na apstraktnom planu,umije biti dosta pozitivno,ulivajuci nadu za nesto bolje.Ono sto se vidi u zvijezdama,mirisu cokolade i starim rukama,obecava...ali ne zadugo.Biti u zabludi,znaci pratiti sastavni dio nase maste.Tada bjezimo iz jednog u drugi kraj mraka,znajuci da mora svanuti i osvijetliti pravo...
Zelio bih da se nadjem u nekom vremenu,u gradu koji ne mirise prokletstvo,zgradi koja ne vristi da je mucena... a onda se nikako ne moze pronaci rjesenje.Grad kao nosilac zajednickih sudbina,svakog dana se simpaticno smije svemu onom sto se desava.Biti na tapetu ovog grada zna biti jako opasno.Svako vas posmatra,svi zele da te pitaju...takav je ovaj grad,a samim tim i ljudi.
Podgorica je uvijek mirisala na kise i mostove,zaboravljene srece i zrtvovane zene.Neke nove nade,cesto zakopane u Njegosevom parku,pogazene Ulicom Slobode,ponesene vjetrom donijetog sa trga.Svi oni koji zive ovdje,znaju da ne smiju pricati mnogo...svako od nas,koji zivimo u ovom gradu,volimo ga...vise nego sto on voli nas.Ili mozda ne?!
Znate da ljudi koji zive u centru ovog grada,pa i oni na periferiji grada,nikada nisu srecni dovoljno dok ne saznaju nesto o nekom drugom...samo tako njihovi dani prolaze bezbrizno.
I sve mirise na ispucale krajeve izgubljene rijeci...voli se bez granice,ubija se rijecima...
`napusticu grad u kome...ostaju stranci...i niko ko mi znaci...`
Dani razlicito pocinju za sve nas.Na jednoj strani se mogu naci neki novi momenti,praceni mirisom mora,zaljubljenim porukama i skrivenim zudnjama.Dok na drugoj strani,vijesti stizu i ganjaju vec nemirne duhove...a,opet...samo se nadamo.
Kako dan izmice,sve bude nekako isto,jer je sve vec vidjeno.Samo postoji razlicita forma,neki bolesni uslovi koji nas vuku jos dublje.Kako izaci,a ostati ziv?
I dalje postoji osjecaj da je nesto iz mene iscupano,kao da se svijet rusi,ali sve je i dalje na nogama.Mozda neki subjektivni dozivljaj,ali ipak unutra...kao beskrajno plavo.
Znate,nekada moramo zatvoriti svoje srce kako bi znali kada je pravo vrijeme da ga opet budimo.Samo tako mozemo ponovo biti srecni,voljeti bez gusenja i spavati sa mirom.Do tada,vazduh je zasicen mirisom starih cipela i jos starijih problema.Ovo ostalo je samo kraj...
Izmedju onoga sto se desava na apstraktnom planu,umije biti dosta pozitivno,ulivajuci nadu za nesto bolje.Ono sto se vidi u zvijezdama,mirisu cokolade i starim rukama,obecava...ali ne zadugo.Biti u zabludi,znaci pratiti sastavni dio nase maste.Tada bjezimo iz jednog u drugi kraj mraka,znajuci da mora svanuti i osvijetliti pravo...
Zelio bih da se nadjem u nekom vremenu,u gradu koji ne mirise prokletstvo,zgradi koja ne vristi da je mucena... a onda se nikako ne moze pronaci rjesenje.Grad kao nosilac zajednickih sudbina,svakog dana se simpaticno smije svemu onom sto se desava.Biti na tapetu ovog grada zna biti jako opasno.Svako vas posmatra,svi zele da te pitaju...takav je ovaj grad,a samim tim i ljudi.
Podgorica je uvijek mirisala na kise i mostove,zaboravljene srece i zrtvovane zene.Neke nove nade,cesto zakopane u Njegosevom parku,pogazene Ulicom Slobode,ponesene vjetrom donijetog sa trga.Svi oni koji zive ovdje,znaju da ne smiju pricati mnogo...svako od nas,koji zivimo u ovom gradu,volimo ga...vise nego sto on voli nas.Ili mozda ne?!
Znate da ljudi koji zive u centru ovog grada,pa i oni na periferiji grada,nikada nisu srecni dovoljno dok ne saznaju nesto o nekom drugom...samo tako njihovi dani prolaze bezbrizno.
I sve mirise na ispucale krajeve izgubljene rijeci...voli se bez granice,ubija se rijecima...
`napusticu grad u kome...ostaju stranci...i niko ko mi znaci...`
Коментари
Постави коментар