Zora
Zora je uvijek mirisala na tamjan i pepeo...
Kasno uvece,cekajuci jutro,iz nekog tihog sna ili mozda zaboravljene farse lezi sve ono cemu se mozemo nadati kada pogledamo naprijed.Ipak,za neke od nas snovi se cekaju na nogama,negdje skriveni,samo sto nisu pronadjeni.A kad se malo bolje pogleda,sve je to izmedju vec navedenog.
Radost koja se prozima rijetko u ovom periodu se budi,mozda kao neki nagovjestaj da ce stvari biti mnogo drugacije i da za sobom nose nove mirise i zaboravljena predskazanja.
Cokoladan para je vec odavno izgubila svoje svojstvo predvidjanja...kada se nadje u jednoj posudi u kojoj se sprema,temperatura se podigne onoliko koliko joj je dovoljno da pokaze sta ce se desiti.Nekada,dovoljno je bilo posuti prstohvat cili paprike i cimeta,da bi slike bile jasnije...ovog puta,ona dobija svojstvo samo slatkisa;a onda,na nekom drugom kraju,na potpuno nov nacin,javljaju se vizije i nove price.Koliko je vjerovati necemu sto nema u sebi kakao?
Na drvenoj kasiki kojom se mijesa otpoljena cokolada,javlja se ne tako fin odraz necijih zlih ideja i manje vaznih zena koje mole da budu voljene...daleko od nekih otrcanih rijeci i izgubljenih poljubaca u predjelu vrata.Tada su solje tople cokolade,jednostavne kao misao.Nastaju nezahvalno iz nicega,a nose sa sobom pregrst mudrosti.Kada tu uocite neku misao ili sliku,tesko je zaboravljate.Sluzi se u soljama iz perioda upaljenih svijeca,na kojima su ucrtani motivi proljeca,jer sve ono sto ostane iza cokolade,jeste samo nezahvana znatizelja.A onda se ceka ponovo...
Rastapanjem,dobijamo mnogo toga...kocke se pretvaraju tecnost,a zelje postaju stvarnost.Ipak,treba biti obazriv...cesto,pod uticajem demonski slatkog ukusa,vidjecete ono za cim zudite ili mozda ono sto se nekada desilo da bi vas povelo u nevolju.Bude se zudnje,koje mirisu na zlo,brojanice i molitve.
Ne.Nikako.Ne mijesati ovu cudnovatu pojavu sa bozanskim.Ovo je nesto mnogo vise.Za nama su ostale price da se buducnost moze vidjeti samo u ocima umrlih.A nikako na drugim mjestima,zbog cega su odavno svi prestali tragati.Osjetiti ovakav ukus na jeziku,koji se pretapa na svim jezicnim kvrzicama na nepce,pa dalje u grlo,cini da shvatimo da postoji nesto savrsenije od covjeka,a onda se pale slike i misli.Sve ono sto padne na pamet,ne moze biti zaboravljeno. Jer,znate...slike su jako komplikovane-stara,drvena kuhinja i plin.Nekolicina koji sjede u krug i piju.Gledanjem u oci,shvatamo da su to nase duse koje su preslikane u ovo sto smo danas.Kako se to moderno kaze-prosli zivot.Imamo vise kapija kroz koje nasa dusa prodje,da bi shvatila svoju svrhu.Uocicemo je u pari koja se izdize nad toplom cokoladom.
U autobusu koji je glasan,na koji ne obracemo paznju,ali koji ispusta ohole mirise koji nas guse.
U vodi,dok drzimo oci zatvorene pod morem.
U vatri,ipak...svojstvo se gasi.Djavolski nestasno i previse nevaljalo.
Izmedju svega toga lezi nesto sto nas vodi dalje...vidimo vise i shvatamo.
Samo tako,znacemo sta slijedi nakon zore...
Kasno uvece,cekajuci jutro,iz nekog tihog sna ili mozda zaboravljene farse lezi sve ono cemu se mozemo nadati kada pogledamo naprijed.Ipak,za neke od nas snovi se cekaju na nogama,negdje skriveni,samo sto nisu pronadjeni.A kad se malo bolje pogleda,sve je to izmedju vec navedenog.
Radost koja se prozima rijetko u ovom periodu se budi,mozda kao neki nagovjestaj da ce stvari biti mnogo drugacije i da za sobom nose nove mirise i zaboravljena predskazanja.
Cokoladan para je vec odavno izgubila svoje svojstvo predvidjanja...kada se nadje u jednoj posudi u kojoj se sprema,temperatura se podigne onoliko koliko joj je dovoljno da pokaze sta ce se desiti.Nekada,dovoljno je bilo posuti prstohvat cili paprike i cimeta,da bi slike bile jasnije...ovog puta,ona dobija svojstvo samo slatkisa;a onda,na nekom drugom kraju,na potpuno nov nacin,javljaju se vizije i nove price.Koliko je vjerovati necemu sto nema u sebi kakao?
Na drvenoj kasiki kojom se mijesa otpoljena cokolada,javlja se ne tako fin odraz necijih zlih ideja i manje vaznih zena koje mole da budu voljene...daleko od nekih otrcanih rijeci i izgubljenih poljubaca u predjelu vrata.Tada su solje tople cokolade,jednostavne kao misao.Nastaju nezahvalno iz nicega,a nose sa sobom pregrst mudrosti.Kada tu uocite neku misao ili sliku,tesko je zaboravljate.Sluzi se u soljama iz perioda upaljenih svijeca,na kojima su ucrtani motivi proljeca,jer sve ono sto ostane iza cokolade,jeste samo nezahvana znatizelja.A onda se ceka ponovo...
Rastapanjem,dobijamo mnogo toga...kocke se pretvaraju tecnost,a zelje postaju stvarnost.Ipak,treba biti obazriv...cesto,pod uticajem demonski slatkog ukusa,vidjecete ono za cim zudite ili mozda ono sto se nekada desilo da bi vas povelo u nevolju.Bude se zudnje,koje mirisu na zlo,brojanice i molitve.
Ne.Nikako.Ne mijesati ovu cudnovatu pojavu sa bozanskim.Ovo je nesto mnogo vise.Za nama su ostale price da se buducnost moze vidjeti samo u ocima umrlih.A nikako na drugim mjestima,zbog cega su odavno svi prestali tragati.Osjetiti ovakav ukus na jeziku,koji se pretapa na svim jezicnim kvrzicama na nepce,pa dalje u grlo,cini da shvatimo da postoji nesto savrsenije od covjeka,a onda se pale slike i misli.Sve ono sto padne na pamet,ne moze biti zaboravljeno. Jer,znate...slike su jako komplikovane-stara,drvena kuhinja i plin.Nekolicina koji sjede u krug i piju.Gledanjem u oci,shvatamo da su to nase duse koje su preslikane u ovo sto smo danas.Kako se to moderno kaze-prosli zivot.Imamo vise kapija kroz koje nasa dusa prodje,da bi shvatila svoju svrhu.Uocicemo je u pari koja se izdize nad toplom cokoladom.
U autobusu koji je glasan,na koji ne obracemo paznju,ali koji ispusta ohole mirise koji nas guse.
U vodi,dok drzimo oci zatvorene pod morem.
U vatri,ipak...svojstvo se gasi.Djavolski nestasno i previse nevaljalo.
Izmedju svega toga lezi nesto sto nas vodi dalje...vidimo vise i shvatamo.
Samo tako,znacemo sta slijedi nakon zore...
Коментари
Постави коментар