...Na krv, na so i sjećanje.
Sada, kada je sve prošlo. Kada ukus toplog brioche-a sa medom ima mnogo slađi ukus nego ikada. I vazduh miriše na sandalovinu, pomiješanu sa miriosm jasmina i karanfilića. Obećava opet borbe. Iako je Čovjek u Zelenom odlučio da se borba odvija na neutralnom terenu, sve opet miriše na početak. Poslije svih bitki, bolesti i učenja, zar ne bi trebalo da budućnost obećava nešto bolje? Ili još samo ovaj put borbu... za svaki sljedeći uspjeh, za svaku sljedeću psovku. I poneki stid i čežnju. Žal za onim što jeste, a ipak nije. Dok na drugoj strani obale, prkoseći velikom minaretu džamije, stoji crkveni toranj glasno odzvanjajući.
Uživaćemo pjevajući uz zvona, zar ne Nu- Nu?
Ipak... stvarnost je nešto drugačija. Zvona pozivaju na prkos stvarnosti. Na odaziv molitvi. Na volju samo Jednog koji sve vidi i sve čuje. Ne možemo igrati uz zvona. Niti pjevati uz arapske molitve. Bojaćemo se gromoglasnog uzvika ''Allahu Akbar!''. Jer, miriše na smrt. I na sjećanje... Koliko smo puta ostavljali za sobom grešne misli kada smo se pribojavali tuđih glasova u svojoj glavi. Sve je isto. Sjećaš se... mislili smo da su nas pogrešno učili ako karte pitamo za savjet. Da. Iste one karte koje nas gledaju sa police. I mirišu na kakao. Pomiješan sa cimetom i majčinim kremom za krofne.
Otac je danas postao nijem. Samo tako. On je u posljednjem trenutku povjerovao da ako stavimo malo soli, pomiješane sa tisovinom i orlovim noktima u crveni zavežljaj i stavimo kraj sebe, zapravo možemo biti srećni. I zaštićeni. I iznevjerilo ga je. Ta ista amajlija koja nije spasila ni moj bijeg. U situaciji da bespomoćno leži, a da ne može da kaže ništa. Već punih dvanaest sati je takav. Otac... čijeg glasa smo se bojali kada smo krali trešnje i vikali da ga nadjačamo. Sada obećava neki bolesni tranquilite... I vjerovatno se pita zašto moje amajlije nisu pomogle. Jer, vjerovao je da će ga simbol Zamagljenog ogledala sakriti od bolesti. U posljednjem času... na samom kraju. I da će ga džini ovog puta pomilovati ako donesem tek nikle trave. Ipak, nekog drugog... drugi put.
Biljčice, po bogu sestrice...
Ne postoji formula za dalje. Neki čudni oblak kovitla iznad.
Vjetar govori o mjestima koje treba obići. Prijateljima čije sudbine treba razaznati. Bitkama koje predstoje... za one dane ispred, Za novu selidbu duha i tijela. I nove ljude kojima treba vjerovati.
U krošnjama drveća, podmukli duhovi pričaju o ocu koji je ponovo rođen. I koji ne može da priča. O džinima koji spuštaju svoje poklone i gozbe u ime mojeg poraza. O Čovjeku u Zelenom koji se moli noćima uz upaljenu svijeću.
O zvonima crkve i arapske molitve koje se smjenjuju kao jedno... uz koje igramo i plešemo.
...na krv, na so i sjećanje.
Uživaćemo pjevajući uz zvona, zar ne Nu- Nu?
Ipak... stvarnost je nešto drugačija. Zvona pozivaju na prkos stvarnosti. Na odaziv molitvi. Na volju samo Jednog koji sve vidi i sve čuje. Ne možemo igrati uz zvona. Niti pjevati uz arapske molitve. Bojaćemo se gromoglasnog uzvika ''Allahu Akbar!''. Jer, miriše na smrt. I na sjećanje... Koliko smo puta ostavljali za sobom grešne misli kada smo se pribojavali tuđih glasova u svojoj glavi. Sve je isto. Sjećaš se... mislili smo da su nas pogrešno učili ako karte pitamo za savjet. Da. Iste one karte koje nas gledaju sa police. I mirišu na kakao. Pomiješan sa cimetom i majčinim kremom za krofne.
Otac je danas postao nijem. Samo tako. On je u posljednjem trenutku povjerovao da ako stavimo malo soli, pomiješane sa tisovinom i orlovim noktima u crveni zavežljaj i stavimo kraj sebe, zapravo možemo biti srećni. I zaštićeni. I iznevjerilo ga je. Ta ista amajlija koja nije spasila ni moj bijeg. U situaciji da bespomoćno leži, a da ne može da kaže ništa. Već punih dvanaest sati je takav. Otac... čijeg glasa smo se bojali kada smo krali trešnje i vikali da ga nadjačamo. Sada obećava neki bolesni tranquilite... I vjerovatno se pita zašto moje amajlije nisu pomogle. Jer, vjerovao je da će ga simbol Zamagljenog ogledala sakriti od bolesti. U posljednjem času... na samom kraju. I da će ga džini ovog puta pomilovati ako donesem tek nikle trave. Ipak, nekog drugog... drugi put.
Biljčice, po bogu sestrice...
Ne postoji formula za dalje. Neki čudni oblak kovitla iznad.
Vjetar govori o mjestima koje treba obići. Prijateljima čije sudbine treba razaznati. Bitkama koje predstoje... za one dane ispred, Za novu selidbu duha i tijela. I nove ljude kojima treba vjerovati.
U krošnjama drveća, podmukli duhovi pričaju o ocu koji je ponovo rođen. I koji ne može da priča. O džinima koji spuštaju svoje poklone i gozbe u ime mojeg poraza. O Čovjeku u Zelenom koji se moli noćima uz upaljenu svijeću.
O zvonima crkve i arapske molitve koje se smjenjuju kao jedno... uz koje igramo i plešemo.
...na krv, na so i sjećanje.
Коментари
Постави коментар