Plava je za košmare

Za kratak period, mislio si da je kraj. Da su svi oni nemiri zapravo odraz promjene pravca vjetra. Da odlazak u drugi grad može umanjiti čežnju za tudjim sudbinama. Ipak, zaboravljaš da si sve ponio sa sobom. I karte kojima toliko ne vjeruješ, a koje ipak spominješ.Zaboravljaš da često ne biramo čemu služimo ovom svijetu. Isto je i sa tobom... prekriven nijansama zlatnog, ispod je čitav spektar prizmine konstrukcije. Kada se pusti svijetlo... i podgnu zavjese. Jer, naučili smo da počinje sa igračima... prvo je tu igra na trapezu. Potom, nečujni hod na žici. Zatim gluma. Mimika zaboravljenog... jer drugi čitaju između redova. Lažni mir je zamijenio miris čokoladne pare. Zamalo, Zahire i da zaboraviš na kojoj temperaturi čokoladne pare možeš čitati tuđe sudbine. Kojim pokretom ruke se igraš sa tuđim čežnjama i željama koje drugi kriju ispod naoštrenih rubova usana. Taj uzdrmali osjećaj kada se približavaš ženskom vratu, proporcionalno jednak pokretima otvaranja karata. Sasvim slučajno, Zahire, kada si prelazio iz jedne sobe u drugi... onaj udar... idi dobri vjetre, idi slatki vjetre... pomiješan sa mirisom sandalovine, cimeta i zagorjelog šećera. U jednoj ruci vidovdanska galeta, napola pojedena. I tu počinje sve ispočetka. Samo jedan pogled u bilo čije oči i magija počinje. Ispod sakrivenih motiva agresije, strasti, seksualne perverzije gledaš ih u oči, jer djeluju jednostavno. Vode svoje živote sasvim normalno. Plaćaju račune i odmaraju poslije napornog dana. A ipak... ono što ti vidiš je nešto mnogo više. Izgubljene sudbine i džinske namjere. Njihov tranquilite je odavno izgubio smisao. On se može pročitati iz karata koje mirišu na staro drvo... Smrt, Kula... bam! Kojom kartom trampiš sve ove mjesece bježanja od onoga što jesi? Odlazak u novi život i bijes koji je nestao? Kuća možda više ne miriše na vidovdanske galete i licidarsko srce, ali je poenta ista. Potpetice kucaju isto. Imena su ista. Samo su drugi ljudi. Zaljubljen u ono što su ti dali, zaboravljaš da se među prstima kojima mjeriš temperaturu istopljene čokolade i dalje krije neka stara magija. Alhemija koja pretvara ljutnju u ljubav i stvarnost u magiju. Ne mora ti reći, možeš pročitati... Možda je Čovjek u Zelenom sada svetac, ali to ne mijenja činjenicu da možeš pokretom ruke napraviti Zamagljeno ogledalo... neka vide, neka čuju... neka vide, neka čuju...
A opet,zaboravljaš riječi. Iste one kojima mijenjaš stvari. Bijela je za magiju, crvena za ljubav... a plava je za košmare. One godine srama i požude.

I miriše na neizvjesnost... na crne, omekšale banane... na so, na krv i sjećanje.