Tranquilite

Nedjelja. Radna, kada uzmemo u obzir količinu misli koje treba srediti zajedno sa cijelim ormanom i po kojim stvarima koje treba složiti tu naokolo.
More je poprilično mirno, vazduh je ispunjen mirisom nikotina i limunove kore, zajedno sa svim onim o čemu trenutno razmišljam. Refleksi su tu, ali ja želim pričati o nečem drugom.

Ljudi ovdje mirišu drugačije. Svako od prolaznika ima notu starog, dobrog tranquilite, ali ipak u njihovim bojama se može čitati skriveni poziv za nešto što će da ih uzdrma. Nije to dosada. To je samo potreba da se sakrije vrela krv i poneki poziv za molitvu, sakriven između dlanova koji su u džepovima.
Vjetar je promijenio pravac. Nakon velike bure koju je donio i promjena kojih se ne stidi, sada je vjerovatno previše mirno da se začne čokoladna para i pročitaju sudbine. Karte su na polici i izgubile su svoj primarni smisao. Sada dobijamo ono što vidimo. Ali, nije uvijek bilo tako. Sami  tim, i ne mogu se navići da su prošle godine kada iz tudjih priča, jedino su karte mirisale na istinu. Bile one Smrt ili Deset mačeva, Carica ili Sunce. Karte su sada sredstvo za aktivaciju sjećanja. I tu se završava njihova priča. Iako ljute, pretežno su mirne. Zamijenile su ih radne navike, ženske grudi i poneki poziv u nepoznato. Poziv na stranom jeziku i odlazak u noć. Zajedno sa svim onim što jeste, a ipak nije.

Kako se i kafa pivodi kraju, tu počinje i novi dan. Ovog puta drugačije. Na terasi, nošen mirisom mora. I zvukom brodova, pomiješan sa pjesmama sirena. Zajedno čine novi život. Jer, počinje sa igračima.

I tako u krug.