Mojoj svakodnevici

Svi ti nadimci, oblici primicanja, privrženosti, neke zapamćene vreline koja se kovitla između i udara i tako svaki dan, svaki ustajali dan kome se približava kraj onda kada jedna stvar poremeti ishod cijele situacija.

Možda jednostavno nismo dovoljno srećni. Ili sami sebi ne umijemo biti motiv za dobro. Kako to lijepo zvuči... onda kada čuješ svoje ime pretvoreno u sažeti oblik toga šta želiš da znaš o tom nekom. I onda samo jedna stvar koja sve pokvari... bezbezni trenutak do kojeg nije moralo doći. Ili je moglo jednostavno biti riješeno na način na koji ime zvuči na tim usnama. Onako meko, sa tvrdim suglasnikom između dva samoglasnika, samo tvoje, samo tebi dodijeljeno. I možda po prvi put. Svakako i da nije prvi put, voliš to što zvuči sa druge strane.

Zaključati riječi. Sakriti smisao.
I pustiti tako...
Biti pomalo neraspoložen.

Da drugi vide...

Crnu, gorku čokoladu Nu- Nu sa ukusom pomorandže... 

Ipak, pomorandžinoj kori se treba primaći. Dok se gorčina topi u ustima izgovarajući sve te nadimke i ta imena samo meni data, shvataš smisao svog postojanja, svoje sopstvenosti u nečijim očima i ustima. Ali taj ukus gorčine ostaje u ustima i nakon oprobane pomorandže. Ipak, vuče... samo još jednu... iako je post... samo još jednu i niko neće znati... I tako dok sve ne bude otopljeno, dok se smisao postojanja ne pretvori u potrebu za više. Da se opet čuje ime na usnama, smijeh samo tebi upućen.

O,da... volim kad se smije.
Volim kako gleda.
Kako lisičije otvara prozor mog raspoloženja.

Drugi da vide... drugi da pitaju. Još malo da sam u klupku koje samostalno zamotavam. I odlazim... 
Ne vidi to. Misli da je to sastavni dio mog ponašanja, iako i djeluje kao da zaboravlja važne stvari. I onda kad se najmanje nadam pita... i to otvori opet zidove moje apatije. I opet smo tu. I opet taj nadimak... kako to zvuči dobro. Kao hiljadu droga koje teku u krvi.
Pa, opet, nije to strast, pomisliće neko. Ne! Ovo je nešto drugo... Kao da jedan život završava, a drugi počinje. Karma... Laž... iluzija, nazovite kako hoćete. I ne postoji tu ništa. Ne postoji ništa iznad ni ništa ispod. Samo dvoje. I kraj. Kao da sve počinje, ustvari sve završava i onda opet ispočetka. Pored hiljadu svih tih sitnih, nevažnih stvari, samo otopljena čokolada sa pomorandžinom korom, zlokobno šušti u ušima: Probaj me... Okusi me...

Probaj me... Okusi me...

Коментари

Популарни постови