Polovina godine
Prošlo je već skoro pola godine. Pola godine nove godine, novog zakamufliranog sistema mehaničkog preživljavanja, a vazduh i dalje miriše na suve šljive i med. Sasvim je u redu da sam na onome što je u društvu poznato kao ,,raskrsnica'', ali i dalje se ne može na adekvatan način opisati ovo sad, ovdje i ovog trenutka. Za neke dane ispred, i one iza, postali smo drugačiji. Za nijansu bolji, za par koraka gori i u svakom trenutku svjesni onoga šta radimo i kako smo dospjeli ovdje. U jednoj ruci galeta, u drugoj stisak nečije ruke... Pa, opet, izgubljen je osjećaj izvorne sigurnosti koji je bio prisutan samo pola godine prije. Đavolski smješteno u broju šest, mjeseci se ne stide da prolaze i dalje sa mnogo obećanja, a sa sve manje mogućnosti da se ostane upravo onakvim kako to želimo.
Podmukli sjeverac je napustio grad. Obećavao je svakojake borbe i zlodušne motive, ali ipak, na kraju je od svega ostao samo tanani dašak vjetra. I nema veze, ne zamjeramo mu. Ne bi ga ni zvali podmukli sjeverac i crni autan. Tih dana isti ti ljudi su mirisali drugačije. Nešto između žalfije i tamjana, kima i sandalovine. Malo da zapeče nozdrve, a potom sklizne u grlo i postane lijek. Tako je i sada, samo je drugačije kada shvatimo da je ono što je najviše gadno na jeziku, zapravo najljekovitije.
Nikako da se skrasim. Bar ne dušom. Privremeno odsustvo ljudi koje volim se pretvorilo u naviku. Isto kao i bol. Pomalo krene, a onda, glava sve prašta. I idemo dalje. Niko više i ne pita. Svima je to postao stari, dobri tranquilite, koji nikada nije imao ništa da ponudi, osim čaršijski smijeh, maskirne emocije i još više zamazane riječi.
Često se sjetim tog bunara, koji se nalazio u dvorištu Gimnazije, na kojem smo mogli sjesti samo onda kada bi bili srećni. A sjedjeli smo često. I voljeli isto toliko. Zadivljeni bezbrižnošću. Utopljeni u sopstveni mehanizam zaborava. I svega što jeste, a ipak nije. Sjećam se i tadašnjeg mirisa sobe roditelja. U prvi mah pačuli. Potom drvo i na kraju jedini miris koji svi znamo, ali koji ne umijemo uporediti ni sa jednim imenovanim. Ni sa jednim poznatim mirisom. Miris ljubavi. Bezuslovne i one koja traje godinama. Roditeljske i partnerske. Nesebične. Zajedno sa suzama i smijehom i pečatom svega što je igralo u tim prostorijama. I dobrih duhova. I police na vrhu sa pregrštom parfema, potom starog, drvenog stola i slika.
Ovo su dani promjena. Ne onih,radikalnih, imperativnih. Niti onih bojažljivih. Ovo su dani koji dolaze. Ispunjeni molitvama. Pjesmama i galetama. Na stolu. Kao onda...
...jednom, negdje.
Podmukli sjeverac je napustio grad. Obećavao je svakojake borbe i zlodušne motive, ali ipak, na kraju je od svega ostao samo tanani dašak vjetra. I nema veze, ne zamjeramo mu. Ne bi ga ni zvali podmukli sjeverac i crni autan. Tih dana isti ti ljudi su mirisali drugačije. Nešto između žalfije i tamjana, kima i sandalovine. Malo da zapeče nozdrve, a potom sklizne u grlo i postane lijek. Tako je i sada, samo je drugačije kada shvatimo da je ono što je najviše gadno na jeziku, zapravo najljekovitije.
Nikako da se skrasim. Bar ne dušom. Privremeno odsustvo ljudi koje volim se pretvorilo u naviku. Isto kao i bol. Pomalo krene, a onda, glava sve prašta. I idemo dalje. Niko više i ne pita. Svima je to postao stari, dobri tranquilite, koji nikada nije imao ništa da ponudi, osim čaršijski smijeh, maskirne emocije i još više zamazane riječi.
Često se sjetim tog bunara, koji se nalazio u dvorištu Gimnazije, na kojem smo mogli sjesti samo onda kada bi bili srećni. A sjedjeli smo često. I voljeli isto toliko. Zadivljeni bezbrižnošću. Utopljeni u sopstveni mehanizam zaborava. I svega što jeste, a ipak nije. Sjećam se i tadašnjeg mirisa sobe roditelja. U prvi mah pačuli. Potom drvo i na kraju jedini miris koji svi znamo, ali koji ne umijemo uporediti ni sa jednim imenovanim. Ni sa jednim poznatim mirisom. Miris ljubavi. Bezuslovne i one koja traje godinama. Roditeljske i partnerske. Nesebične. Zajedno sa suzama i smijehom i pečatom svega što je igralo u tim prostorijama. I dobrih duhova. I police na vrhu sa pregrštom parfema, potom starog, drvenog stola i slika.
Ovo su dani promjena. Ne onih,radikalnih, imperativnih. Niti onih bojažljivih. Ovo su dani koji dolaze. Ispunjeni molitvama. Pjesmama i galetama. Na stolu. Kao onda...
...jednom, negdje.
Коментари
Постави коментар