Opet meni, i po drugi put i svaki naredni
Prošlost je kao podmukla bolest. Mogu je donijeti koraci nekih starih cipela, mirisi koji su zaboravljeni u dlanovima ljubavnika koji nas više ne vole ili možda u starom ukusu dobre, tople čokolade sa rumom. I onda kada se najmanje nadamo, ona nas udari, svaljujući opet sve one iste zaboravljene osjećaje koje smo mislili da su iza nas, te da smo iste pobijedili.
Dani su prilično mirni. Jedino mogu da izuzmem potrebu da volim, koja se na kraju završava nečim drugim, pomiješano sa vinom i nekim starim mislima. Malo cimeta, da oboji snove, kardamoma za ljubav i vanile da idemo dalje... Ipak, na drugoj strani, Čovjek u Zelenom je postao nemiran. Molitve koje se čuju sa velikog tornja su postale opomena za ono što dolazi. Ili bar to tako ja vidim. Ali se uvijek mogla napraviti razlika u harfama koje frekventno rastu dok on čita molitve. Poziv za promjenu. Za umiranje starog i rađanje novog. Kula u kojoj udara grom i dvoje njih padaju sa vrha tornja. Jer, više ništa neće biti isto... tako je to. Mjesec je u fazi opadanja, jer je svoj maksimum doživio sinoć, kada je i prekinuo još jednu moju mogućnost da se ostvarim u onome što najviše želim. Ja prodajem snove... sitna, bezazlena iskušenja... I zato je to. Ne može uvijek onako kako želim. Nisam zaslužio. Jer prodajem iskušenja pred kojima i sveci posrću. I oni koji poste u vrijeme svetog mjeseca, pozivam na dunjalučki haram.
Sunce, Mjesec, Ljubavnici, Točak sreće, Car, Smrt, Kula.
Bam!
Opet Kula na kraju. Promjena. Ovog puta borba između nekog novog i mene. Džini su već danima uznemireni. Proslavili su boginju plodnosti, 01.05., kada su svi mislili da slave praznik rada, a zapravo su slavili sa džinima njihovu ljubav prema boginji plodnosti, uživali u prirodi i u zapaljenoj vatri koja pročišćava. Kao ljubav iz koje nema izlaska. Kao kada volimo, a ljubav nam nije uzvraćena.
Borba koja se osjeća na horizontu je nešto nalik smrti. Nema oblik. I nema vijek trajanja. Čovjek u Zelenom je pobjegao, i više se njegove boje ne šire Podgoricom. I on je osjetio. Ali samo u njegovom glasu dok govori Bismillah- I- Rahman- I- Rahim se može osjetiti nečujni šum podmukle prošlosti i straha. Vrijeme je da se otvore karte i da se ostavi strah iza. Neko će dostići vrh, a opet, neko će pasti. Tajne se i dalje migolje, pa obični ljudi ne osjećaju da će biti otkrivene. Smrt, Kula... Ispočetka, ponovo. U vazduhu se osjeća miris zapaljenog tamjana, ustajalog drveća i prolivenih čežnji. U grlu tanka kost, pa grcamo onda kada se najmanje nadamo.
Vrijeme je da se zapale svijeće. Crvena je za ljubav... Bijela je za magiju, a plava za košmare. Crveni zamotuljak, a unutra sandalovina, ruzmarin i malo karanfilića. Riječi koje pozivaju na promjenu. I da će se desiti ono što onaj koji priziva želi.
Otvoriti krug, pozvati čuvare...
Dani su prilično mirni. Jedino mogu da izuzmem potrebu da volim, koja se na kraju završava nečim drugim, pomiješano sa vinom i nekim starim mislima. Malo cimeta, da oboji snove, kardamoma za ljubav i vanile da idemo dalje... Ipak, na drugoj strani, Čovjek u Zelenom je postao nemiran. Molitve koje se čuju sa velikog tornja su postale opomena za ono što dolazi. Ili bar to tako ja vidim. Ali se uvijek mogla napraviti razlika u harfama koje frekventno rastu dok on čita molitve. Poziv za promjenu. Za umiranje starog i rađanje novog. Kula u kojoj udara grom i dvoje njih padaju sa vrha tornja. Jer, više ništa neće biti isto... tako je to. Mjesec je u fazi opadanja, jer je svoj maksimum doživio sinoć, kada je i prekinuo još jednu moju mogućnost da se ostvarim u onome što najviše želim. Ja prodajem snove... sitna, bezazlena iskušenja... I zato je to. Ne može uvijek onako kako želim. Nisam zaslužio. Jer prodajem iskušenja pred kojima i sveci posrću. I oni koji poste u vrijeme svetog mjeseca, pozivam na dunjalučki haram.
Sunce, Mjesec, Ljubavnici, Točak sreće, Car, Smrt, Kula.
Bam!
Opet Kula na kraju. Promjena. Ovog puta borba između nekog novog i mene. Džini su već danima uznemireni. Proslavili su boginju plodnosti, 01.05., kada su svi mislili da slave praznik rada, a zapravo su slavili sa džinima njihovu ljubav prema boginji plodnosti, uživali u prirodi i u zapaljenoj vatri koja pročišćava. Kao ljubav iz koje nema izlaska. Kao kada volimo, a ljubav nam nije uzvraćena.
Borba koja se osjeća na horizontu je nešto nalik smrti. Nema oblik. I nema vijek trajanja. Čovjek u Zelenom je pobjegao, i više se njegove boje ne šire Podgoricom. I on je osjetio. Ali samo u njegovom glasu dok govori Bismillah- I- Rahman- I- Rahim se može osjetiti nečujni šum podmukle prošlosti i straha. Vrijeme je da se otvore karte i da se ostavi strah iza. Neko će dostići vrh, a opet, neko će pasti. Tajne se i dalje migolje, pa obični ljudi ne osjećaju da će biti otkrivene. Smrt, Kula... Ispočetka, ponovo. U vazduhu se osjeća miris zapaljenog tamjana, ustajalog drveća i prolivenih čežnji. U grlu tanka kost, pa grcamo onda kada se najmanje nadamo.
Vrijeme je da se zapale svijeće. Crvena je za ljubav... Bijela je za magiju, a plava za košmare. Crveni zamotuljak, a unutra sandalovina, ruzmarin i malo karanfilića. Riječi koje pozivaju na promjenu. I da će se desiti ono što onaj koji priziva želi.
Otvoriti krug, pozvati čuvare...
Коментари
Постави коментар