Maktub

,,Sjetio sam se pisma koje sam pronašao u jednom hotelu dok sam boravio u Španiji. Bilo je staro pismo, jednako staro koliko i hotel, vjerovatno. U predgrađu. Prašnjavom. Ni sam ne znam kako je pismo došlo do mene, sjećam se da sam ga našao iza zaglavljenog ormana, koji sam htio da pomjerim jer mi je ispod njega pao prsten. Pisalo je na engleskom. I muškarac je pisao o dešavanjima o kući koja treba da se proda, ali nema potrebne papire da bi potencijalni kupac pristao da je kupi. I zato on u pismu predlaže da falsifikuje papire za kuću, jer mu je novac hitno potreban. Stalno pominje ime ,,Nunu’’. Na trenutke je Nunu u kontekstu stvari, a nekad je osoba. Na kraju pisma je, možda i najčitkije napisano: ,,Novčić za kaput, Nunu, ne zaboravi.’’ Ovo je obilježilo cijeli moj život. Uvijek je novčić simbol davanja. Uvijek je kaput ono što mi nedostaje. I uvijek je to ono što nikada nisam naučio. Da moram dati da bih dobio. I da moram sebi konačno da priznam gdje sam izgubio svoje lice. Kada sam posljednji put u ogledalu video sijenku dječaka koji trči slobodan. Bez srama i sit. Odmah prije nego je sliku trčanja za slobodom, zamijenila slika trčanja dok u pozadini spaljuju jedino što mi je ostalo od porodice. Livade najedene insektima, nesvjesne da se na njihovom tlu dešava ubistvo, i istovremeno trčim ja, dječak bez sijenke. Izgubljen. I da upravo na tom mjestu sam ispustio svoje pravo lice. Ono ko sam ja. Ja se jako dobro sjećam tog straha dok sam trčao. I sjećam se mokrih nogu od mokraće, užegle na suncu. Grča u stomaku koji je mirisao na zapaljenu žalfiju, sve do tog drveta iza kojeg su se pojavila dva crvena oka i rekla: ,,Ti si moj!’’ ''

Dječak bez sijenke, draft