Neravnina konca, sjeverni vjetar i molitve

I'm not looking for somebody
With some superhuman gifts
Some superhero
Some fairytale bliss
Just something I can turn to
Somebody I can kiss

I want something just like this

Opet je došlo na vjetru. Majskom vjetru zasićenom đurđevdanskim bajalicama i ružama. Na mjestu pored mora, u običnoj šetnji i kad sve što je do tada imalo smisla, prestaje da bude jasno. I opet nemir. I opet promjena. Samo mali zvižduk vjetra koji čini da mačke ciče i razbistri um. Dovoljno da donese prošlost, jer prošlost je kao podmukla bolest. Gomila se kao klupko godinama i kad se najmanje nadamo udari pravo u lice. 

Karte su danas ispale iz ormana. Nenadano, kao da su žive. Sa Obješenim čovjekom na vrhu špila. Poziv za molitvu. I dolazak Čovjeka u Zelenom. Kao onda, ako se sjećaš, kada su počele godine srama. Kada je podmukli sjever u februaru zajedno sa snijegom donio više nego što smo mogli da podnesemo. Jedna idealna traka po kojoj kad prelazimo prstima sve je ravno do jednog trenutka gdje je šivena, jer je upravo na tom mjestu pukla. Neravnina konca, sjeverni vjetar i molitve. Moru. Đavolima. Bogovima. Bogu. 

Ipak, pomirenje sa Čovjekom nije bilo dovoljno. Nije dovoljno to što sam pristao na Njegovog Boga i pomoć. Znao je da ću lavandom tjerati nesanicu i iz čokoladne pare čitati sudbinu. So i hljeb na pragu da umiloste duhove. To je sve vrijeme i čekao. Ovog puta drugačije. Upozoren i sa jasnom vizijom. Koliko je to čudno. Mislio sam da je sa tim gotovo. Da je onog dana kada se vrba ispred džamije njihala na vjetru, završen strah. I da sam odveden na more da pronađem neki novi svijet. A opet, vrijeme je pokazalo drugačije.

Zato sada, više nego prije treba da bude jasno- koga gledati u oči i tražiti pomoć a od koga se skrivati. Sada su znaci da je jedna borba završena jasni, ali da se na horizontu javlja nova. I da nije dovoljno dodati srednje ime da bi promijenili sudbinu. Zahir. Da je osim mjesečevog kamena da vidim i laičke magije pretvaranja tuge u radost potrebna i doza vještine. Možda one koja se ne uči, već sa kojom se rađamo. Samo tako će Čovjek u Zelenom otići. 

Ovog puta, možda i zauvijek.