Ljetnje priče: Ostrvo ( blažena kraljica )
Vidio sam je prvi put kada sam došao na ostrvo. Bio je to drugi dan mog boravka na ovom mjestu, nakon što sam pročitao dnevnik Danijela H. Na ostrvu su svi znali zašto sam došao, za razliku od mene, kome je cilj dolaska bio sve više nemoguć i dalek. Iako je Danijel napisao jasne instrukcije kako je treba ubiti, ali ovog puta zauvijek, mislio sam da je to nemoguće izvesti. Da je to bio tako dobar plan, sam on bi ga izveo. Sva je sreća pa je zapisao jasne instrukcije. Jedino što mi je preostalo je da vjerujem da će Bogorodica Mora ovog puta biti više naklonjena.
Put koji je vodio do istrošene kuće je upravo onakav kako ga je Danijel opisao. Morao sam da prođem drvored i manji dio korova i rastinja koji se nalazio na blagoj uzbrdici, odmah sa ulaza na ostrvo. Dvorište kuće je bilo uredno pokošeno, ali je kuća izgledala zapušteno. S obzirom da je još uvijek dan, ovdje je moguće i prići. Ipak, noću, ova kuća se sigurno ne vidi. Tako je i on rekao. Pronađi je danju. A ubij je noću. Ušao sam u jedinu sobu na spratu, u kojoj su bile pobačane karte po podu, nekoliko jastuka bačenih u desnom uglu, a na stolu jedna polu prazna boca crvenog vina i druga, prazna, u kojoj je bila umetnuta svijeća sa prosutim voskom oko zidova flaše. Soba je mirisala na lavandu i na karamele.Kao što je i obećao, ostavio je čokoladu i flašu sa vodom, koje sam odmah pojeo i popio. Noć je ubrzo počela da pada. More je bilo mirno, nekoliko ribara je pokupilo svoju opremu, znajući ko će doći u ovoj istoj kući. Okrenuo sam dnevnik na stranicu gdje ju je opisao.
Postoji nekoliko žena na ovom svijetu koje imaju oči boje lavande. Jedna od njih je i ona. Znaćeš to kada te bude pogledala iznenađeno, jer tako posmatra. Ali nemoj previše da dozvoliš da te gleda. Sve što su ikada rekli o Hekati, raznim demonima, podzemlju, Vještici sa Juga, Muma Paduri, sve je istina. Vidjećeš i sam da je to ona. Dugačke, talasaste, plamene kose, koja miriše na paljevinu i cimet, blijede usne, izvijene blago na dolje, koje postaju crvene kada postane gladna.
Uzimajući u obzir da je ovo žena zbog koje je moj prijatelj stradao, mogao sam samo na osnovu opisa da razumijem zašto je sve dobilo ovakav kraj. U kuhinji sam provjerio otvore i cijevi za gas, koji će se prostrijeti po kući i nadam se, ovog puta okončati godine srama. Sa sobom sam ponio dugački nož, koji nikako nisam mogao držati u ruci duže od pet minuta, jer bi ruke počele da mi se znoje, a kožni držač je počeo da klizi. Malo prije ponoći sam se spustio u kuhinju i pustio gas. Vratio sam se u sobu i isključio svetla. Napolju su počeli nakon duže tišine da su čuju glasovi. Shvatio sam da ona nije bila sama. Pogledao sam kroz prozor i vidio da se kući približava troje ljudi, od kojih je jedna bila Ona. Prosjakinja. Blijeda Ofelija. Zla Vještica sa Juga. Odlučio sam da se priberem, jer nazad nema. Morao sam da okončam ono što je i Danijela godinama mučilo i na kraju ubilo. Po opisu sam mogao da prepoznam i njih dvojicu. Njeni prijatelji kako ih je predstavljala- Jan i Hans, Agenti Noći, kako ih je Danijel nazivao. Svi zajedno su se popeli stepenicama do sobe u kojoj se nalazim.Otvorila je vrata sobe i usmjerila pogled pravo u mene. Jan je prišao i zapalio svijeću, soba je dobila svijetlo i svi smo mogli da vidimo jedni druge.
- Jadni Danijel. Je li te on poslao?
- Danijel je mrtav. Ali možemo reći da jeste. - Hans me je pogledao i obratio joj se.
- Da mu prerežem grkljan i izbacim ga napolje?
- To svakako, ali ne prije nego se najedemo. Iako smo siti, ovo je posebna priča.- nastavila je da me gleda, ne skidajući pogled sa noža i mene, sve vrijeme dok priča.
Zapamti, nemoj da ostaviš kuću kad se sve završi. Postaraj se da je zapališ do temelja, zajedno sa njenim tijelom.
- Bojim se da je to nemoguće. Za razliku od Danijela, ja znam ko ste vi.
- I, šta s tim? A ako već znaš, onda znaš i to da taj nož neće nikom od nas naškoditi, jer mi smo izabrani. Pozvani od strane noći svakog puta kada ste pokušali da nas ubijete. Mali trik koji je vaš Isus uspio da pokloni ljudima koji su ga na kraju prozvali krivcem.
Hans mi se primakao dovoljno blizu, da sam uspio da mu posječem vrat, i vidio sam da krvari. Pao je ispred mene i odvukao se do ugla sobe gdje su bili jastuci. Tu se okrenuo na stomak i izdahnuo. Nastavio je da krvari. Plamen svijeće je počeo da treperi i soba je izgledala pomalo kao da skače gore- dolje. Jan je počeo da viče iz sveg glasa Gas! Pustio je gas u kući. Istrčao je iz sobe. Ona je i dalje ostala nepomična. Povremeno je pogledala u pravcu Hansa, ali nije reagovala. Počela je da mi se približava, ne mičući pogled sa mene, i povremeno toliko duboko bi udahnula u pravcu noža, kao da je htjela da usisa svu krv koja se nalazila na njemu.
- Sjećaš se vjerovatno toga kako je Danijel volio da se smije i pleše. I kako su bezbrižni dani djetinjstva djelovali kao da nikada neće proći. Da je, ljubav, samo za odrasle budale. A da je vama, tako bezbrižnim dječacima jedino bilo važno da se svoje noći provedete što više na obali, prije nego se oglasi neko da vas pozove na večeru.
Poslije toga mogao sam da čujem zvuk karnevalskih svirača. Svjetlost u sobi je postala sve tiša, i mogao sam u jednom uglu sobe da vidim kako trčim. Šećerna vuna i karusel. Sa velikim korpama i konji koji se vrte u krug. Opet imam utisak da se svijetlo gubi, Vještica je nestala, a ispred mene slike. Odnešene godine radosti. Besciljno trčanje i zmajevi među oblacima. Horski smijeh i graja djece zbog svršetka školske godine. Prije godina srama. Prije jednog lošeg marta. I podmuklog, sjevernog vjetra. Prije kofera.
Dolazak.
Odlazak.
Koferi.
Dolazak.
Odlazak.
Počeo sam da drhtim, ali to više nije bilo važno. Ispred mene su nastavile da se ređaju slike, kao film koji se projektovao direktno iz hodnika mojih sjećanja. Prije kofera. Kada je odlazak na obalu značio igranje sa talasima, a ne udar koji je donio bijeg. Bijeg preko jezerskog mosta. Tuđi smijeh i pitanja. Prije nego sam ih pustio da uđu, a kasnije ih nazvao provalnicima. I, poslije, kada sam vjerovao da će četiri kamena i krug u pijesku donijeti povratak kući.
Shvatio sam da se poigrava sa mnom. Da je i Danijel na ovaj način napustio svijet. Umotan u klupko onoga od čega bježi.
Vidiš, D.? Ipak, sve se vraća.
I prošlost.
I ljubav nedovoljno jaka da stiša podmukli sjeverni vjetar. Nakon kratke ljubavi šapnute na uvu, tada kada su i stijene mogla da pucaju,
ali svijet je bio moj.
Približila mi se dovoljno da mi uzme nož iz ruke, bacila se na mene i svijeća je opet počela da gori jako. Jaki miris lavande i cimeta mi se proširio nozdrvama. Zla Vještica sa Juga. Blijeda Ofelija i Harpija. Nije me bilo strah, uspio sam da je udarim i povratim nož, ali ovog puta sa vlažnom rukom od znoja ga nisam ispustio. Okrenula se prema meni. Opet pogled. Ipak, nedovoljno. I karusel. I muzika. Tihi plamen svijeće. I čokoladna kuća koja je sakrila vješticu. I zidni sat.
Tik
Tik
Tik
Uspio sam da ustanem i vidio sam da se nož nalazi u njenom potiljku. Istrčao sam iz kuće i bacio veliko, zapaljeno drvo i kuća je počela da gori. Tad sam znao da je stvarno bio kraj. Danijel se i dalje smijao. Sa mora sam mogao da čujem vjetar. Staru uspavanku sa kojom sam nekada mogao da stišam vjetar koji je udarao u roletne.
Kuda ideš bosonogi dječače?
Gdje ti je porodica?
Bio je stvarno kraj. Prije nego sam i Danijelov dnevnik bacio u vatru, sjetio sam se da sam morao još jednom da se podsjetim onoga što je on nazivao ključno i nalazilo se na kraju dnevnika. Okrenuo sam stranicu:
Ne smiješ da je se sjećaš. Ne smiješ da se sjećaš ovog događaja uopšte. Ni mene. Ni kuće. Ni Blijede Ofelije. Vještice sa Juga. Jer to će da je povrati nazad. Ne smiješ ni da mi napraviš pristojnu sahranu. Sve mora da ostane ovdje i sada.
A nešto u meni će se zauvijek sjećati. I nikada neće moći da zaboravi.
Put koji je vodio do istrošene kuće je upravo onakav kako ga je Danijel opisao. Morao sam da prođem drvored i manji dio korova i rastinja koji se nalazio na blagoj uzbrdici, odmah sa ulaza na ostrvo. Dvorište kuće je bilo uredno pokošeno, ali je kuća izgledala zapušteno. S obzirom da je još uvijek dan, ovdje je moguće i prići. Ipak, noću, ova kuća se sigurno ne vidi. Tako je i on rekao. Pronađi je danju. A ubij je noću. Ušao sam u jedinu sobu na spratu, u kojoj su bile pobačane karte po podu, nekoliko jastuka bačenih u desnom uglu, a na stolu jedna polu prazna boca crvenog vina i druga, prazna, u kojoj je bila umetnuta svijeća sa prosutim voskom oko zidova flaše. Soba je mirisala na lavandu i na karamele.Kao što je i obećao, ostavio je čokoladu i flašu sa vodom, koje sam odmah pojeo i popio. Noć je ubrzo počela da pada. More je bilo mirno, nekoliko ribara je pokupilo svoju opremu, znajući ko će doći u ovoj istoj kući. Okrenuo sam dnevnik na stranicu gdje ju je opisao.
Postoji nekoliko žena na ovom svijetu koje imaju oči boje lavande. Jedna od njih je i ona. Znaćeš to kada te bude pogledala iznenađeno, jer tako posmatra. Ali nemoj previše da dozvoliš da te gleda. Sve što su ikada rekli o Hekati, raznim demonima, podzemlju, Vještici sa Juga, Muma Paduri, sve je istina. Vidjećeš i sam da je to ona. Dugačke, talasaste, plamene kose, koja miriše na paljevinu i cimet, blijede usne, izvijene blago na dolje, koje postaju crvene kada postane gladna.
Uzimajući u obzir da je ovo žena zbog koje je moj prijatelj stradao, mogao sam samo na osnovu opisa da razumijem zašto je sve dobilo ovakav kraj. U kuhinji sam provjerio otvore i cijevi za gas, koji će se prostrijeti po kući i nadam se, ovog puta okončati godine srama. Sa sobom sam ponio dugački nož, koji nikako nisam mogao držati u ruci duže od pet minuta, jer bi ruke počele da mi se znoje, a kožni držač je počeo da klizi. Malo prije ponoći sam se spustio u kuhinju i pustio gas. Vratio sam se u sobu i isključio svetla. Napolju su počeli nakon duže tišine da su čuju glasovi. Shvatio sam da ona nije bila sama. Pogledao sam kroz prozor i vidio da se kući približava troje ljudi, od kojih je jedna bila Ona. Prosjakinja. Blijeda Ofelija. Zla Vještica sa Juga. Odlučio sam da se priberem, jer nazad nema. Morao sam da okončam ono što je i Danijela godinama mučilo i na kraju ubilo. Po opisu sam mogao da prepoznam i njih dvojicu. Njeni prijatelji kako ih je predstavljala- Jan i Hans, Agenti Noći, kako ih je Danijel nazivao. Svi zajedno su se popeli stepenicama do sobe u kojoj se nalazim.Otvorila je vrata sobe i usmjerila pogled pravo u mene. Jan je prišao i zapalio svijeću, soba je dobila svijetlo i svi smo mogli da vidimo jedni druge.
- Jadni Danijel. Je li te on poslao?
- Danijel je mrtav. Ali možemo reći da jeste. - Hans me je pogledao i obratio joj se.
- Da mu prerežem grkljan i izbacim ga napolje?
- To svakako, ali ne prije nego se najedemo. Iako smo siti, ovo je posebna priča.- nastavila je da me gleda, ne skidajući pogled sa noža i mene, sve vrijeme dok priča.
Zapamti, nemoj da ostaviš kuću kad se sve završi. Postaraj se da je zapališ do temelja, zajedno sa njenim tijelom.
- Bojim se da je to nemoguće. Za razliku od Danijela, ja znam ko ste vi.
- I, šta s tim? A ako već znaš, onda znaš i to da taj nož neće nikom od nas naškoditi, jer mi smo izabrani. Pozvani od strane noći svakog puta kada ste pokušali da nas ubijete. Mali trik koji je vaš Isus uspio da pokloni ljudima koji su ga na kraju prozvali krivcem.
Hans mi se primakao dovoljno blizu, da sam uspio da mu posječem vrat, i vidio sam da krvari. Pao je ispred mene i odvukao se do ugla sobe gdje su bili jastuci. Tu se okrenuo na stomak i izdahnuo. Nastavio je da krvari. Plamen svijeće je počeo da treperi i soba je izgledala pomalo kao da skače gore- dolje. Jan je počeo da viče iz sveg glasa Gas! Pustio je gas u kući. Istrčao je iz sobe. Ona je i dalje ostala nepomična. Povremeno je pogledala u pravcu Hansa, ali nije reagovala. Počela je da mi se približava, ne mičući pogled sa mene, i povremeno toliko duboko bi udahnula u pravcu noža, kao da je htjela da usisa svu krv koja se nalazila na njemu.
- Sjećaš se vjerovatno toga kako je Danijel volio da se smije i pleše. I kako su bezbrižni dani djetinjstva djelovali kao da nikada neće proći. Da je, ljubav, samo za odrasle budale. A da je vama, tako bezbrižnim dječacima jedino bilo važno da se svoje noći provedete što više na obali, prije nego se oglasi neko da vas pozove na večeru.
Poslije toga mogao sam da čujem zvuk karnevalskih svirača. Svjetlost u sobi je postala sve tiša, i mogao sam u jednom uglu sobe da vidim kako trčim. Šećerna vuna i karusel. Sa velikim korpama i konji koji se vrte u krug. Opet imam utisak da se svijetlo gubi, Vještica je nestala, a ispred mene slike. Odnešene godine radosti. Besciljno trčanje i zmajevi među oblacima. Horski smijeh i graja djece zbog svršetka školske godine. Prije godina srama. Prije jednog lošeg marta. I podmuklog, sjevernog vjetra. Prije kofera.
Dolazak.
Odlazak.
Koferi.
Dolazak.
Odlazak.
Počeo sam da drhtim, ali to više nije bilo važno. Ispred mene su nastavile da se ređaju slike, kao film koji se projektovao direktno iz hodnika mojih sjećanja. Prije kofera. Kada je odlazak na obalu značio igranje sa talasima, a ne udar koji je donio bijeg. Bijeg preko jezerskog mosta. Tuđi smijeh i pitanja. Prije nego sam ih pustio da uđu, a kasnije ih nazvao provalnicima. I, poslije, kada sam vjerovao da će četiri kamena i krug u pijesku donijeti povratak kući.
Shvatio sam da se poigrava sa mnom. Da je i Danijel na ovaj način napustio svijet. Umotan u klupko onoga od čega bježi.
Vidiš, D.? Ipak, sve se vraća.
I prošlost.
I ljubav nedovoljno jaka da stiša podmukli sjeverni vjetar. Nakon kratke ljubavi šapnute na uvu, tada kada su i stijene mogla da pucaju,
ali svijet je bio moj.
Približila mi se dovoljno da mi uzme nož iz ruke, bacila se na mene i svijeća je opet počela da gori jako. Jaki miris lavande i cimeta mi se proširio nozdrvama. Zla Vještica sa Juga. Blijeda Ofelija i Harpija. Nije me bilo strah, uspio sam da je udarim i povratim nož, ali ovog puta sa vlažnom rukom od znoja ga nisam ispustio. Okrenula se prema meni. Opet pogled. Ipak, nedovoljno. I karusel. I muzika. Tihi plamen svijeće. I čokoladna kuća koja je sakrila vješticu. I zidni sat.
Tik
Tik
Tik
Uspio sam da ustanem i vidio sam da se nož nalazi u njenom potiljku. Istrčao sam iz kuće i bacio veliko, zapaljeno drvo i kuća je počela da gori. Tad sam znao da je stvarno bio kraj. Danijel se i dalje smijao. Sa mora sam mogao da čujem vjetar. Staru uspavanku sa kojom sam nekada mogao da stišam vjetar koji je udarao u roletne.
Kuda ideš bosonogi dječače?
Gdje ti je porodica?
Bio je stvarno kraj. Prije nego sam i Danijelov dnevnik bacio u vatru, sjetio sam se da sam morao još jednom da se podsjetim onoga što je on nazivao ključno i nalazilo se na kraju dnevnika. Okrenuo sam stranicu:
Ne smiješ da je se sjećaš. Ne smiješ da se sjećaš ovog događaja uopšte. Ni mene. Ni kuće. Ni Blijede Ofelije. Vještice sa Juga. Jer to će da je povrati nazad. Ne smiješ ni da mi napraviš pristojnu sahranu. Sve mora da ostane ovdje i sada.
A nešto u meni će se zauvijek sjećati. I nikada neće moći da zaboravi.
Коментари
Постави коментар