Ljetnje priče: Voz, rijeka i krv

Kada sam bio dječak, za razliku od druge djece, imao sam puno igračaka, ali sa jednom sam volio najviše da se igram. Bio je to voz, crvene boje, sa svojim šinama po kojima je išao, ispuštajući zamalo pa pravi zvuk voza, što ga je učinilo dodatno autentičnim u odnosu na ostale igračke koje su bile statične i same po sebi nisu pričale priču. Sada, poslije toliko vremena, poželim da se nađem u sredini kruga napravljenog od šina, po kojima se kretao moj voz. I bez obzira na to što sam ja sklapajući šine diktirao putanju voza, svakog puta je bilo drugačije, sa istom dozom neizvjesnosti da li će se ,,prikačiti'' za šine kako treba ili će ispasti i time učiniti da izgubim volju da se igram dalje. Međutim, to se nikada nije desilo.
Za nekoliko dana mi je rođendan. Imam previše slobodnog vremena, osjećam se usamljeno, drugi ljudi su mi manje- više dosadni, samo poneko povremeno donese osjećaj da je ovog puta drugačije. I tako u krug. Često šetam sam, i uvijek jednako istom putanjom, iako sebi kažem da ovog puta neću prelaziti preko mosta koji se nalazio neposredno blizu sobe koji sam iznajmljivao, ali se uvijek nađem na tom istom mostu. Zašto ne želim da prolazim tuda? Ne znam ni sam. Postoji trenutak kada prelazim most kada krene nepodnošljivi miris riječnog mulja i vode, koji me otrijezni i vrati u sadašnjost, jer i sam lutam hodnicima prošlosti i budućnosti dok hodam. Sve je i tog dana bilo jednako isto, kao i taj trenutak kada sam shvatio da se opet nalazim na mostu koji sam htio da izbjegnem, po već sad ne znam koji put. Ipak, u trenutku kada sam očekivao nalet ružnih mirisa, oni se nisu pojavili. Hodao sam i dalje, međutim, od mirisa ništa. Ljetnja žega je trebala dodatno da pojača intezitet mirisa, ali ih nije bilo. Primakao sam se ogradi mosta i pogledao niže. Prljava rijeka, i nekoliko rešetki od mosta koji je zapljuskivala. Na desnoj strani obale, gdje je sve prilično obraslo rastinjem i korovom, učinilo mi se da vidim ženu, u bijeloj, dugačkoj haljini, kako pluta između drveća. Nagnuo sam se, kako bih vidio bolje, i bio sam ovog puta siguran da je to to. Otrčao sam do kraja mosta, polako se niz nekoliko zarđalih šipki, spustio niz most i uronio u rijeku. Bez obzira što me je zapljuskivala svuda po licu, ni tada nisam mogao da osjetim mirise koji su inače prisutni. Plivao sam sve bliže dok nisam naišao na tijelo. Bio sam u pravu. Bila je to žena, ne starija od trideset godina, dugačke, crvene kose razapete među korovom i drvećem, u bijeloj spavaćici , plutajući na leđima, zaglavljena između dva drveta. Provjerio sam, i bila je još uvijek živa. Uspio sam da uklonim korov oko nje, i dobar dio spavaćice pocijepao da bih je izvukao. Blizu mene bilo je parče obale koje je bilo čisto, bez korova i drveća, pa sam je povukao i smjestio na kamen. Tada sam uspio da joj bolje vidim lice. Disala je, ali je bila bez svijesti. Mirisala je na lavandu i njena koža je bila mokra i meka. Nekoliko ljudi se okupilo na mostu, ubrzo je stigla hitna pomoć, izvukli su nas sa obale, i poveli u bolnicu. Mene su odmah pustili, a nekoliko dana kasnije, pozvali su me da mi jave da se ona osvijestila i da je rekla da nema gdje da ide, pa ako bih mogao da dođem po nju, jer im se čini da joj ja mogu pomoći. Kada sam je drugi put vidio u bolnici, ležala je opet u bijeloj, dugoj spavaćici, i mirisala na lavandu, sa crnim očima, kosom jarko crvene boje, kovržavom, puštenom niz leđa. Lice joj je bilo blijedo, kao i ruke, u polu ležećem položaju, gledala je u jednom pravcu i na trenutak mi se učinilo da je umrla, i da njen duh leži na krevetu i čeka da mi se zahvali.
- Zvali su da dođem po tebe.
- Oh. - streknula je, i ishitreno ustala iz kreveta, prišla mi i zagrlila me. Izuzetno jak miris lavande se širio mojim nozdrvama, a njena kosa koja je dodirivala moje oči i nos je mirisala na cimet. Uhvatio sam je za struk i bili smo tako zagrljeni nekoliko minuta.
- Nisam imala pojma ni o čemu. Rekli su mi da ste me izvukli iz rijeke. - i počela je da plače. Smjestila je glavu na moje rame i sve jače počela da jeca, tako da sam postao zbunjen, ali istovremeno i siguran da će je čorba moje stanodavke okrijepiti, pa sam je odveo kući. Marta je kao i uvijek bila gostoprimljiva, smjestila je u sobu pored moje, pomogla joj da se okupa i presvuče i napravila toplu čorbu, pa smo se odjednom svi našli za trpezarijskim stolom, s tim što ona nije micala pogled sa mene. Bilo mi je neprijatno.
- Jesi li sad bolje?
- Jesam, hvala vam.- pogledala je u Martu i u mene.
- Mislim da nije baš pravi trenutak, ali David mi je rekao da Vas je našao na obali rijeke. Kako ste dospjeli tamo?
- Oh, bilo je grozno. Danima prije toga sam razmišljala o tome. Poslije svega što se desilo mjesecima unazad, to je bilo jedino rješenje.- spustila je pogled u tanjir. Marta i ja smo se pogledali, ona je ustala i rekla da će da završi ostatak poslova u kuhinji.
- Nisi mi rekla kako se zoveš? Nema potrebe da persiraš.
- Oh. Izvinjavam se. Eva.
- Drago mi je. Ja sam David.
Vratila je pogled na tanjir, pojela još malo čorbe i izvinila se jer je željela da odspava. Ispratio sam je  do sobe i vratio se u svoju. Bio je to neki izuzetno neobičan nemir. Nekoliko ljudi poslije toga je dolazilo da se raspituje u vezi toga šta se desilo na mostu, između ostalog i lokalni novinari, ali njih dvojica, nepoznatih momaka su stajali ispred kuće cijeli dan. Obojica su bili visoki i mršavi, izuzetno mršavi i blijedi gledali u pravcu Evinog prozora. Nisam mogao da sačekam da odu, jer je u jednom trenuku izgledalo kao da nikada neće otići, pa sam izašao ispred kuće da popričamo.
- Dobar dan. Vidim da stojite tu skoro pa cijeli dan?
Uputili su jedan drugome pogled kao da očima prenose istu misao, i jedan od njih mi se nasmijao.
- Došli smo da vidimo kako je Eva.
- A ko ste vi?
- Stari prijatelji. Baš, baš stari prijatelji.
- U bolnici je rekla da nema nikoga. Zašto nije vas zvala?
- Šta je bilo Davide? Ne sviđa ti se pomisao da Eva ima još nekog osim tebe koji si joj spasio život?
- Ko ste vi, kako znate kako se ja zovem?- opet pogledi.
- Nevažno. Vratićemo se, možeš joj tako reći. Večeras.
- Doviđenja! I nemojte ovdje više da dolazite, ovo je tuđi posjed. Ne možete da ulazite i izlazite iz dvorišta kad vi želite.
Okrenuli su se i otišli. Nisam želio da joj govorim da su je oni tražili, jer da je smatrala da ima prijatelje, njih bi zvala. Ovi ljudi su možda i krivi za njeno trenutno stanje i to što je sebi pokušala da oduzme život.
Nakon što je pala noć, Marta je otišla da spava. Ja sam uzeo da čitam nešto u dnevnom boravku, pokušavajući da smirim misli. Iz Evine sobe se nije ništa čulo. Dolazio sam par puta, ali nisam mogao da kucam, jer sam mislio da spava. Poslije par minuta, kada sam konačno uspostavio koncentraciju, vrata Evine sobe su se otvorila i ja sam ustao. Na stepenicama se pojavila ona, obučena u dugačku bijelu haljinu, koja je dodirivala njena stopala, kosa i dalje puštena sa licem koje je bilo i dalje blijedo. Pogledala je sebe u ogledalo koje se nalazilo u hodniku i krenula prema izlazu.
- Čekaj. Kuda ideš? Jesi li dobro?
Okrenula se prema meni i uputila mi blijedi pogled. Nekoliko sekundi me je gledala, a onda su joj usne postale nevjerovatno jarko crvene i nasmijala se.
- Jadni Davide.
- Šta se desilo?
Krenula je prema meni, razmakla zavjese na prozoru koji je bio pored mene i pogledala napolje. Ispratio sam njen pogled i vidio da su napolje njih dvojica. I dalje blijedi i mršavi, čekajući nju.
- Moram da izađem.
- Ali, zbog čega? Kuda ideš, nisi se još uvijek oporavila?
- Ko to kaže?
- Pa s obzirom na sve ove dane, mislim da nije dobro da izlaziš. A i Marta je spremila večeru, treba nešto da pojedeš.
- Ko je Marta?- namrštila se i krenula prema vratima. Počeo sam da osjećam nevjerovatan bijes. Želio sam da mi objasni kuda ide, zašto se pravi odjednom da ne zna ko je Marta i zašto sam ja jadni David. Iako u tom trenutku, sve to što sam ja želio da znam, nije bilo moje pravo, ali sam to ostavio po strani, uputio se prema vratima i zaključao ih pred njom. Zastala je na trenutak, okrenula se prema meni i pogledala me opet crnim očima, blijedo. Kosa i usne su joj bile iste boje. Vrućina je bila nepodnošljiva. Prišla mi je i poljubila me u vrat. Nije to bio običan poljubac. Imao je ukus svježih trešanja. Nečega što sam nekada davno volio, ali sam zaboravio. Kao suze u vinu. Nastavila je da me ljubi po vratu. Osjetio sam da pramenovi njene plamene kose prelaze preko mojih grudi i golicaju moj vrat. Odjednom je sve postalo logično. I dugogodišnja samoća. I smrad rijeke. I godine srama. I dani iza. Postao sam svjestan svog bjesnila. I jula nekih prošlih godina. I ljubljenja među stijenama u moru dok pada kiša. Poljupci su počeli da me bole. Neki kratak bol kao pucanje je prostrujio kroz moj vrat, ali sam i dalje mogao da osjetim njene usne. Toplota je počela da se širi mojim vratom. Njen jezik i usne su počele da sisaju svu toplotu koja je curila niz moj vrat. Kao hiljadu čudesnih obećanja. Slomljena srca prosuta po podu od stakla. Tuđa ljubav. Odlazak od mene uz opravdanje da smo morali da vidimo kraj. I dalje su njene usne bile na mom vratu. I dalje sam mogao da osjetim nepodnošljivu toplotu koja se polako gubila, oblivajući u me u hladan znoj. Ovog puta nekom drugom, drugi put. Poslije toliko vremena, zapaljenih papira i molitvi. I suza na prodaju. 

Pao sam ispred nje, osjećajući zvijezde u Univerzumu. Praveći svoju lokomotivu koja ovog puta nastavlja put tamo gdje više nije bilo dovoljno šina.