Struktura dovoljnog

Mjesec u Škorpionu...

suncokreti i sve što jeste, a ipak nije;

Zbog toga što je još jedno dobro veče i za sve nedosanjane snove.

Kada čujem ono što su me drugi učili,a opet sam naučio i uradio sam. Drugi su uvijek govorili da nije dobro biti toliko u tome. Osjećati i voljeti. Jer između osjećati i voljeti postoji znak jednakosti za neke ljude. Za mene. Kao onog vrelog, julskog dana u Ulcinju kada je sufi rekao: ,, Ne treba toliko voljeti čovjeka. Samo se bog toliko voli.'' A potom se pomolio za moju želju koja je upravo bila takva. Voljeti nekog. Sanjati jednom glavom. Gledati jednim očima. U paru.

Ipak, tako je sa željama. Ne zbog toga što kada se ostvare, više nisu zanimljive. Nego, zbog toga što kada se ostvare, žele se još više, i još više. Jer ne dolaze uvijek onako kako smo ih zamislili. Pa se onda žele sve više. Zbog toga je Čovjek u Zelenom nekad rekao da su želje dzini. Upravo onaj koji je dodijeljen po rođenju. Hamzaad. I sitne suze puštene u nečijem vratu, kada držite to što želite, ali to nije vaše. Pa su me naučili da ne treba sve to toliko tragično da doživljavam. Zbog toga pišem. Da tragičnost poklonim pauzi između jutra i čekanja na poruke za laku noć. I poljupce. Makar one telefonske. Nacrtane. Dovoljno za sreću. Ili, makar, za miran san.

A opet, učili su me da mogu mirno spavati i bez pozdrava za laku noć. Jer, individualnost mora da postoji. Moramo da znamo da smo sami sebi dovoljni. A da smo sa drugima da bi nam bilo ljepše. Tako kažu i psiholozi. I naučnici. Tako kažu jer ne znaju da ljudi dušu mogu iscijepati i pokloniti je nekom. Laička magija. Ona prirodna. Bez riječi i svijeća, jasmina i pačulija. Koja dolazi sama od sebe. Jednostavno, pokloniti sebe. I ne tražiti ništa zauzvrat.

Ovog puta malo je drugačije. Sjećam se podmuklog vjetra u Budvi. I loših prozora koji nisu mogli spriječiti promjenu. Sjećam se, tada mi je rečeno da neke stvari moraju da sazru. Da nije vrijeme da se donesu odluke. Ali da sam imao pravo izbora. Uvijek je tako kada ostave pravo opcije. I naravno odluke srca. Koga treba voljeti. I da li treba voljeti. I da li je ispravno tog nekog voljeti. Da li će drugi biti zadovoljni izborom? I od samog početka misao o nepodobnosti. Mojoj. I nedovoljnosti. Jer, postoje ljudi koji su podobni da budu dovoljni. Po rođenju to dobiju. I oni koji se mole za ove što odlučuju o podobnosti za dovoljnost. Jer, svi imaju pravo da budu voljeni. Ali nemaju svi pravo da budu dovoljni.

Ipak, znam da će me voljeti. To sam naučio. Da ću kada su drugi ljudi tu pokazati da sam na visini zadatka. I da će se radovati tome. I i dalje voljeti.

A dovoljan, jednom, negdje- iznad oblaka.