Za obične snove
Fantastično otkriće zaista- to da ljudski glas u određenim atmosferskim uslovima ( jer čovjek jeste nauka, iznad svih nauka) može ubrzati rast drveća.
Gospođa Dalovej, Virdžinija Vulf
Razmišljajući o tim novim ljudima i glasovima koji su probudili nove pobjede i promjene koje je podmukli sjever poslao tačno onda kada se činilo da stvari dobijaju svoj smisao, imaju najviše izgleda da se sretnu tamo gdje jedan put ima oba pravca. Odlasci i dolasci. Kao na aerodromima. Onim velikim koji sijaju kao milion upaljenih svijeća. Jer, bijela je za magiju, plava je za tajne, a crvena je za ljubav. Sa tim istim osjećajem da jedan grad može za nekog drugog predstavljati ono što ovaj grad predstavlja nakon povratka. Isti doživljaj realnosti. Laička magija, često pomislim. Iako će to nauka nazvati sjetom ili dobrom atmosferom koja je prijala u formi promjene, postoji izvjesna doza alhemije u pretvaranju ustajalog i komfornog stanja u pokret. Jer, zašto bi se vraćali? I zbog čega bi ti isti ćoškovi dobili smisao onda kad svijet želi da pravi novac i kad više ne želimo da budemo dio ove realnosti?
Nije vrijeme za sandalovinu i cimet. I za snove u boji. Bar ne još. Vrijeme je za kišu. I za teška ustajanja, za trenutak u dlanovima dok trljamo oči ispod naočara. Onih za vid i onih za misao o tome kako bi bilo kad bi bilo. Biće nam drago pjevati uz zvona, zar ne? Za misao o budućnosti. Ali samo o tome da sve što želimo ostaje ispričano u sobama koje mirišu na šerbet. I na kupinovo vino.
Za obične snove. Ljude koji ustaju i nemaju odijela. Ni haljine. Imaju cijelu priču u dlanovima. Ili zvijezdama. I vremenu porušenih iluzija.
Gospođa Dalovej, Virdžinija Vulf
Razmišljajući o tim novim ljudima i glasovima koji su probudili nove pobjede i promjene koje je podmukli sjever poslao tačno onda kada se činilo da stvari dobijaju svoj smisao, imaju najviše izgleda da se sretnu tamo gdje jedan put ima oba pravca. Odlasci i dolasci. Kao na aerodromima. Onim velikim koji sijaju kao milion upaljenih svijeća. Jer, bijela je za magiju, plava je za tajne, a crvena je za ljubav. Sa tim istim osjećajem da jedan grad može za nekog drugog predstavljati ono što ovaj grad predstavlja nakon povratka. Isti doživljaj realnosti. Laička magija, često pomislim. Iako će to nauka nazvati sjetom ili dobrom atmosferom koja je prijala u formi promjene, postoji izvjesna doza alhemije u pretvaranju ustajalog i komfornog stanja u pokret. Jer, zašto bi se vraćali? I zbog čega bi ti isti ćoškovi dobili smisao onda kad svijet želi da pravi novac i kad više ne želimo da budemo dio ove realnosti?
Nije vrijeme za sandalovinu i cimet. I za snove u boji. Bar ne još. Vrijeme je za kišu. I za teška ustajanja, za trenutak u dlanovima dok trljamo oči ispod naočara. Onih za vid i onih za misao o tome kako bi bilo kad bi bilo. Biće nam drago pjevati uz zvona, zar ne? Za misao o budućnosti. Ali samo o tome da sve što želimo ostaje ispričano u sobama koje mirišu na šerbet. I na kupinovo vino.
Za obične snove. Ljude koji ustaju i nemaju odijela. Ni haljine. Imaju cijelu priču u dlanovima. Ili zvijezdama. I vremenu porušenih iluzija.
Коментари
Постави коментар