Proljećne priče: Spavaj, proljećni cvijete

*

Došlo je na karnevalskom vjetru. Zasićenom mirisima vidovdanskih galeta, kore limuna, maslačka i lavande. Bilo je krajnje vrijeme, pomislih. Na nebu je bilo oblaka, koji će otići. Ništa novo. Razapeti šatori raznih boja, koji sa balkona izgledaju kao baloni. Smijeh maskiranih ljudi i smijeh koji ne znam odakle dolazi. Od podmuklog vjetra... 

Spustili smo se duž ulice u kojoj živim i uputili se ka karnevalskoj proslavi. Držala me je za ruku. Kosa joj je padala tačno preko naših ruku, izuvijana i na momente se činilo kao pregršt proljećnog cvijeća koje nosi vjetar. Bilo je svega. Štandova sa prženim kobasicama, toplom čokoladom i konfetama koje su padale svuda oko nas. Ljudi su se probijali kroz šatore, zamolio sam je da me drži čvršće. Zbog gužve. Iako me je od početka zgrabila tako da je ni najveći vjetar ne bi mogao odnijeti, trebalo je to naglasiti. Pogledao sam je par puta i nasmijao se gledajući u njene znatiželjne oči, koje nisu htjele sebi da dozvole da trepnu. Bilo je svega.. 

- Vašar!

- Nije. Karneval, vidi ono.. - pokazala mi je prstom na grupu ljudi maksiranih u likove iz bajki. Počela je da se smije, i dalje slaba od ljekova, što me je učinilo dodatno srećnim. Jako je slaba posljednjih mjesec dana. Neprestane kiše su dodatno uticale na njeno mentalno zdravlje. Pokušavali smo da joj pomognemo, i doktor, i ja, i njeni imaginarni prijatelji. Zec, naročito. 

- I Čarliju se dopada. BAM! Vidi ga kako skače!

Bam Bam Bam Bam

Par ljudi se okrenulo za nama. Moja proljećna diva. Moj posebni cvijet. Na portretima na kojima je ona, uvijek sam morao da slikam i Čarlija. I Doroti, njenu divlju mačku, i Čovjeka u Zelenom. Na njeno prokleto insistiranje. Koliko god da ih nisam mogao vidjeti, na svakoj slici su izgledali isto. Oni su takođe živjeli u mojoj glavi. I u glavi mog proljećnog cvijeta. Tako je na slicu Prosjakinja Čarli na njenoj desnoj nozi, sjedi i gleda u nju. Bijelog krzna. Jer on kasni. Kod Putujućeg cirkusa, Doroti je na vrhu kočije. Crnog krzna. Da joj se ljudi sklanjaju sa puta. I On. Na samo jednoj slici, a na njeno insistiranje. Na slici Krštenje , ispred nje i sveštenika. Kao podsjetnik za prodate duše. I na sandalovinu, persijski tepih, molitvu za sve što jeste, a ipak nije; zapaljeni duvan i drvo najvećeg tornja sa kojeg se čuje molitva; vanilu; i laičku magiju; slikovne karte; 

Moja posebna djevojka. Koliko mi je samo ,, Jadan on!'' pogleda upućeno tokom ovih godina zajedničkog života. Sažaljivih rečenica, unaprijed inskonstruisanih da navodno utješe. Ali meni nije bila potrebna utjeha. Ja sam je volio. I čekao. Kada ćeš moja posebna proljećna damo, lansirati svoju orbitu i ispatiti daleko u Kosmos? Kada ćeš shvatiti da možeš da putuješ i spavajući i predati se tom saznanju, ubijeđena da je mnogo bolje nego putovanje sa mnom? Spavaj, proljećni cvijete... 

Zaustavili smo se ispred šatora na kojem je velikim slovima pisalo ,,PREDVIĐANJE SUDBINE''. Zastala je na trenutak i pogledala me. 

- Ovo imamo i kući.- nasmijao sam se.

- Želim da vidim. 

- Šta da vidiš?

- Da vidim ko je tamo. Možda mogu da čujem...

- Da li ćeš ozdraviti?

- Molim te, to je djevojačka igrica. Sve želimo da znamo.

- Ali ti si i udata i srećna.

- I srećna.

- Hajde, dobro. Ali nema potrebe da ostaješ tamo dugo. Pogledaj šta sve ima još da se vidi. 

Ušla je u šator kao da je tamo spas. A za njom i zeleni plašt koji je imala na sebi. Na trenutak mi se učinilo da je Krštenje. 

*

Bilo je svega...

Podovi su bili prostrti ćilimom na kojem je prednjačio crveni i zlatni konac. U čoškovima su veliki stubovi koji drže šator, a na kojima su okačeni fenjeri u obliku suze. Ispred mene je bio sto, prekriven filmskim, crvenim stolnjakom od pliša. Na stolu ispred mene je kugla prekrivena plavim prekrivačem, i špil karata. Sa Drvetom života na poleđini. 

Bam Bam Bam

Čarli je opet nemiran. Ali mu se sviđa. 

Ispred mene se pojavila starija gospođa, zamolila me da sjednem. Bila je skormno obučena, ali ne bih rekla da je ciganka. Imala je plavu kosu. Dugačke prste. I tamne oči. Uzela je karte u ruku, i one su se izgubile u njenoj velikoj šaci. Osjetila sam gorčinu iz želuca. Od ljekova. Možda sam i uzela previše ovog jutra. Ali je i posluga kući bila jako bučna. To sam shvatila sada, kada sam otkrila da mi tišina prija. Ona me je gledala par minuta, ispružila ruku i pokazala mi karte. 

- Preseci. 

Nije bilo teško, iako sam se uspaničila da ne mogu da podignem ruku. Bila sam i dalje slaba. I taj miris cimeta koji se pružao duž cijelog šatora me je omamljivao. Za proročke snove...  Prokleti ljekovi. Da sam samo jutros preskočila terapiju, nije mi bila potrebna. Postala sam razmažena u svojoj bolesti.

Bam Bam Bam

- Izvinite, on je uzbuđen, jer osjeća da sam i ja. - shvatila sam da to nisam trebala da kažem. Zamolio me je dok smo šetali da se ponašam normalno. Ionako mu je dosta sramnih pogleda. 

- Nije problem, imam divne poslastice za njega kada završimo. 

Nije problem... 

Na Kočijama dolazi Car, koji sa sobom nosi Dva Pehara, voli te i sa njim je sudbina zapečaćena Sveštenikovim voskom. Glas Sudnjeg dana je ono čega se bojiš kada vjetrovi počnu da duvaju. Ludin put je dalek, ali počinje od nule. Ipak, sva ljubav ovog svijeta ne može da spriječi nekada Paža Mačeva, sada Kralja Pehara. Stoji postojano sa Kule i nosi okove Đavola. Obavijen Zelenim plaštom Pustinjaka. Car sa Kočijama postaje Obješeni čovjek. On pada sa Kule koja se ruši, ali pada na bijelog konja i sa sobom nosi Smrt.

Bam Bam Bam Bam Bam

- Uznemirila sam te?

- Šta Vam je to na stolu, to pod plavim plaštom?

- Kugla. Nisam sigurna da li smo sposobni da sa njom komuniciramo. 

- Zašto je pokrivena?

- Da ne bi izgubila moć od radoznalih pogleda uprtih u nju. A, opet... kad malo bolje razmislim. Možeš da pogledaš i sama... - ukolinila je plašt i vidjela sam je. Proljećnu djevojku. Duge, plave, zamršene kose. Opijenu ljekovima za smirenje. Počela sam da se grčim. I ogromna količine gorčine je izjurila iz mog stomaka pravo u grlo. Mučnina. 

Bam Bam Bam Bam Bam

I miris cimeta. I persijskih ćilima, fenjera u obliku suza. 

I nije problem...

Zarobljenog pogleda u staklo ispred sebe, počeo je dim. Dim zapaljenog tamjana, plastificiranih, slikovnih karata. I nekih čudnih žena..

Bam Bam Bam Bam Bam

Pružila sam ruke na sto i pala. Glava mi je uronula u nadlaktice. Vinula sam se kao balon iznad tijela, i mogla sam da ih vidim. I Doroti i Čarlija. I Njega. Trče u krug. Biće nam drago pjevati uz zvona... I sebe, raspletene plave kose, prebačene preko ruku, i ramena, i leđa. Otišla sam dalje iznad šatora. Miris prženih galeta, podmuklog vjetra koji mi je svojim krilima u nozdrve uvukao miris kore limuna, dovoljno jak da se protresem, i mog džentleman koji me čeka ispred vrata. Dosadilo mu je. Bog zna koliko sam ostala unutra već. Krenuo je da ulazi i mogla sam da čujem kako se dere. 

Mogla sam da čujem i Čarlija kako likuje. 

I zvuk zelenog plašta koji me pokriva. I Njega koji zna da sam priznala poraz. Da sam poslije četrdeset godina vjerovanja u laičku  magiju, u hljeb i sol na pragu da umilosti duhove, u vrećice od ruže i divizme da donesu ljubav i pačuli da otključa srce,

postala slobodna.