Jesenje priče: Čekaj do proljeća

Bili su to obični sati još jednog dana za Ignjata Končara. Otvorio je radnju, prodao nekoliko knjiga, slušao priče o tome kako se u današnje vrijeme knjige ne cijene i kako će ih vrlo brzo zamijeniti elektronske verzije koje se nalaze u telefonima, tablet uređajima, kompjuterima. Da bi ta priča dobila smisao, mislio je, treba da u ovoj zemlji izraste mnogo djece koja ne obraćaju pažnju na papir i ne vole da drže knjigu u rukama, a do tada ima još nekih desetak godina. Sasvim dovoljno da ispali svoju orbitu daleko u vasionu i ostane tamo zauvijek. Ili možda pronađu neki način da svi samostalno odlučimo da li ćemo nastaviti da živimo kao i do sad, ili da dobijemo isprogramiran način života kako ga mi zamišljamo, a onda da nam to instaliraju u glavu. Vjerovatno će to koštati, bio je ubijeđen, ali upravo tome i služi njegova radnja- da zaradi dovoljno novca da bi mogao da kupi program koji mu odgovara i onako kako on želi. U takvim trenucima, zamišljao je do detalja kako bi izgledala njegova kuća i koga bi od komšija iz stvarnog života smjestio u svoj isprogramirani život. Jedna od njih bi sigurno bila mlada Katarina, Kati, koja u isprogramiranom životu ima već dvadeset plus godina. Imao bi nekoliko soba u kući, od kojih bi jedna imala samo jedan pisaći sto i stolicu okrenutu prema prozoru, tako da bi mogao da piše satima zaboravljajući bezbrižno da mu je nekada davno, u jednom dalekom decembru, neko slomio srce. Ovo danas ga previše asocira na to. Shvatio je da čak i kada okreće ključ dok otvara radnju, zvuk brave ga podsjeća na jedan pokvareni interfon i ulazna vrata stana u kojem se osjećao sigurno. Bez obzira, mislio je, na smrad u okolini i možda to što mu se često jelo nešto  slatko, ali ga je bilo sramota da traži. A onda kada bi mu se prigovaralo zašto tako kasno jede slatko, nije želio da prizna da ga je sramota, pa je često izrevoltiran otišao u krevet, znajući da neće spavati sam. Sve to je bilo previše detalja koje je bio ubijeđen da u isprogramiranom životu neće morati da pamti. Iako je djelovalo čudno, vjerujući da je zaborav blagoslov privilegovanih, ono čega se bojao je da u trenutku kada bude morao da odluči da li želi da počne ispočetka, sve prethodno bude razlog zbog kojeg odustane na kraju. Jer će iskliznuti iz ruku u kojima se osjeća bezbjedno. Iz ruku jedne izgubljene prošlosti. I svega što je mislio da jeste, a ipak nije.

Upravo tog dana kada je zatvarao radnju po ko zna koji put u posljednjih pet godina, ne pokušavajući da množenjem dođe do rezultata, za ruku ga je ščepala mlađa žena, pomalo čudnog izgleda, preplašena i u panici, tvrdeći da uskoro počinje kiša i da joj je potreban zaklon od kiše, jer ne smije nikako da se pokvasi. Bez obzira na situaciju i na to koliko je cijela situacija bila čudna, izašao joj je u susret i smjestio je u svoj stan. Vrlo neprikladno se smjestila na sofu u dnevnom boravku kao da je njena i pogledala kroz prozor. Kiša je počela da pada, i ništa neobično za ovo doba godine, ali je postojao strah u njenim očima koje je mogao da vidi ne gledajući previše u nju. Vjerujući da su prošli sati otkada su došli kući, dobio je potrebu da je nešto pita. Ona je sa druge strane gledala u svoje noge sve vrijeme, pružene na sofi, pokušavajući da diše smireno, ali joj nije išlo.

-         -  Zbog čega se plašiš kiše? Uz dobru obuću, ne možeš se prehladiti. 

Okrenula se oprezno prema njemu i nasmijala jako glasno. Bilo ga je sramota, vraćajući u glavi pitanje, smatrajući da joj nije rekao ništa strašno. A kamoli smiješno. Odlučio je da više ne pita i pomalo se namrštio. 

-          - Ne plašim se kiše, - počela je gutajući knedlu, - zato što mislim da ću da se prehladim. Bojim se kiše jer se u dodiru sa vodom pretvaram u stvorenje zbog kojeg mogu da izgubim muškarca za kojeg treba da se udam. Preplašena sam, jer ako vidi šta sam, onda će me ostaviti.

 

-         -  Zar on ne zna da se ti pretvaraš u nešto drugo u kontaktu sa vodom?

-          - Naravno da ne zna. Ovo je prva godina da smo u ovim krajevima u kojima pada kiša. Znaš, postoje mjesta na planeti koje kiša ne posjećuje. Ako mene pitaš, ta mjesta su blagoslov.

Od svih knjiga koje je do sada pročitao, nije mogao da se sjeti nijedne u kojoj su spominjali mjesta na planeti u kojima ne pada kiša. Vjerovatno jer su njegovi protagonisti u romanima voljeli da maštaju po kiši, što ga je, priznaje, jako nerviralo, ali je mogao da razumije, iako ni sam nije volio kišu. Kako li ta mjesta izgledaju? Da li su to pustinje? Ili samo liče na pustinje? Da li u tim mjestima gori samo sunce?

-       - Nisam sigurna da me razumiješ, ali ja danas ne mogu izaći iz tvog stana dok kiša ne stane. Moram da budem ovdje i bila bih ti jako zahvalna ako bi mi dozvolio da mu javim gdje sam, kako bi i on mogao da dođe. 

-         -  Naravno. 

-          - Međutim i narednih dana će padati kiša. Nisam sigurna uopšte šta bih mogla da učinim?

- Čekaj do proljeća. 

Opterećenje koje je postojalo na početku razgovora je nestalo. To mu je mnogo olakšalo stvari. Donio joj je i kolače, kafu, poneku poslasticu, sve osim čaše vode koju nije ni tražila, bojeći se da bi samo kap vode mogla da je pretvori u to nešto što je uporno izbjegavao da pita šta.

-          - A nisi začuđen u šta bih se to mogla pretvoriti ako me dotakne voda?

-          -U sirenu.

-         -  Moglo bi se reći, ali sirene su bajka. U tom trenutku dobila bih odmah škrge.

-          - Škrge?

-          - Da, škrge. I ispred mene bi se stvorilo oivičeno more, u koje bih morala da uskočim da se ne bih ugušila.

-          - A onda?

-          - Vjetar bi me odnio negdje. I plivala bih jako daleko.

-         -  I bila slobodna?

Pogledala ga je izvijenih obrva u obliku laste i tada je primijetio da je jako lijepa. 

-         -  Slobodna. Ali moje srce bi uskoro postalo hladno. I ne bih željela da napustim more. Vremenom bih bila sama, hranila se morskim plodovima i živjela u ubijeđenju da je to sve što mi je u životu potrebno. Nikada ne bih umrla, ali bih cijelog života posmatrala nebo kroz talase na površini vode i ne bih spoznala ljubav. Vještinu beskrajnog dijeljenja. 

Pogledao je u stranu, zamišljeno. Kako bi to izgledalo? Da li je ikada u knjigama pročitao nešto slično? I šta znači život pod vodom dok se srce presijava na površini zvjezdanog neba? 

-          - Volio bih da ti pomognem. Da li se i drugi nalaze u sličnoj situaciji kao ti?

-          - Ne postoje drugi. Samo onaj koji sam odluči da bude morsko sazvježđe može to i da dobije. Ali takvog nekog nisam još upoznala.

-          - Možda je krajnje vrijeme da se pohvališ da jesi. 

Nije planirao to da kaže. Vjerovatno ni to da ustane i da se nekoliko sati kasnije nađe ispred nje, sa ogromnom školjkom koju je držala u ruci. 

-          - Ovo može samo malo da boli. Vidiš, ona ispruži pipke od algi i zakači se za tvoje srce sve dok ne osjetiš da toplina u grudima na koju ljudi ne obraćaju pažnju nestaje. Tada će se pred tobom otvoriti beskrajno more i onda možeš da ideš dalje.

-         - Šta ako bude boljelo?

-         -  Nisam sigurna da boli. Mislim da je osjećaj jako prijatan. Ne znam, ne sjećam se. To je bilo jako davno kada sam ja stajala na mjestu na kojem ti sada stojiš.

Nije želio više da ispituje da li će boljeti. Bilo ga je sramota, s obzirom na visinu i krupnoću koju je nosio u tijelu. Odlučio je da pretrpi, koliko god strašno bilo. Prislonila je školjku na srce i mogao je da osjeti sluzavost algi u predjelu grudi po lijevoj strani. Imao je utisak da pipci nešto traže, i onda su se zaustavili na jednom mjestu i počelo je prijatno da ga peče. Smjestio se na sofu, gledajući u plafon iznad sebe, a sa kojeg je visio luster koji se kretao u krug. Pomalo mu se činilo da detalji kojih se sjećao jutros počinju opet da žive. I da je ono što je nekad decembar donio sada ponovo oživljava.

 

božićni kolači

christmas markt

Budimpešta

snovi u boji, podmukli sjeverni vjetar, i obećanje da će iskliznuti iz ruku u kojima se osjeća bezbjedno

udar vjetra u roletne

bam

bam

Mocartove kuglice, nekoliko njih, javorov sirup

poljupci na pločnicima izopačenih ulica

slomljeno srce

izdaja

Kočija, Sunce, Ljubavnici, Smrt, Kula

Bam!

Okrenuo se i već je bio u morskoj pjeni. Ispred njega je bila ona i čovjek koji, pretpostavlja, je treba da bude njen muž uskoro. Sjeća se toga da mu je pričala o njemu tog podneva. Ipak…

-         -  Ovo je posljednja šansa, ako si se predomislio. Možeš da mi pružiš ruku i izađeš iz vode i nastaviš život kao do sad. – oboje su mu pružili ruku.

Brzo se trgnuo i počeo da se odmiče od njih dvoje. 

-          - Srce počinje da mu se hladi. To je poziv mora. 

Uronio je duboko i činilo mu se na trenutak da na površini može da vidi svoj plafon i luster, ali to je trajalo vrlo kratko. Plivao je daleko i nije mu bilo hladno. A uvijek mu je hladno. Ali je osjećaj da podmukli sjeverac ne može da dopre do ovih dubina dodatno izazivao osjećaj lagodnosti. 

Biti slobodan, u površini beskrajnih kvadratnih metara. Odrastajući opet. 

Čekajući proljeće.