Najstariji sin, 40 godina, Podgorica

Nekoliko ljudi je iz raznih gradova širom Crne Gore poslalo veliki broj tekstova i zamolili da budu objavljeni, ali po mogućnosti da autori ostani anonimni.

Ovo su njihove priče. 

***

 

Muzika: Florence + The Machine- No light, no light

Vrijeme: 02:18h

Raspoloženje: pospano

Opet prokleti vjetar. Među hiljadu nepoznatih lica, ja i danas izgledam srećan. Muka mi je da ustajem opet u 7, pa da se rastrijeznim do 8 i onda da idem na posao. I tako već godinama unazad. Onda, a sjećam se dobro, kada sam odlučio da napustim takav život i počnem da se ozbiljnije bavim muzikom, da stvaram i budem zapravo u onome što mi najviše prija, tačno je morao neko da umre da ja ne mogu da napustim posao, jer je trebalo da izdržavam ostatak porodice. U životu svakog čovjeka postoji trenutak u kojem sve izgleda kako treba. Trenutak očekivane sreće. Misli razapete na šipkama koje ograničavaju stvarnost. Sve do trenutka dok vjetar ne promijeni pravac. Isto je bilo i tog dana. Vjerovatno od velike želje za promjenom, ko zna. Sve osim ljubavi. Tada je sve to izgledalo naivno. Ona je bila nekoliko godina mlađa, sklupčana u svoj svijet prevelike žudnje za životom, a ja sam i tada, kao i danas, bio uglavnom dosadan. Posebni trenuci u kojima sam poželio da zauvijek traju bili su kada smo slušali neku lošu muziku na njen nagovor. I to je opet tako trajalo danima, mjesecima, godinama. I jednog dana je odlučila da ode. Bio sam svjestan da je odrasla, a i da jedna naivčina od toliko godina ne može da zadovolji interesovanja mlade, gradske djevojke, koja je već odavno počela da se pali na mišiće i teretanu. Kada je otišla, rekla mi je da sam đubre, nije plakala, ali mi je ostavila svoj končani prsluk u kojem bi bježala od kuće kada je tajno htjela da prespava kod mene. Za mene lično taj odlazak je značio samo još jedno okretanje stranice, one najbolnije, životne, ali se nijesam dao pokolebati ni trena kada sam odlučio da stavim tačku na takva iskustva. Možda i ishitreno sa moje strane, to već mogu inače sebi da pripišem kao osobinu. Ali je istina bila neizbježna. Neko je morao da plati dotadašnja loša iskustva, omalovažavanje, pad u loše raspoloženje, koje čak ni Sinatra nije mogao da popravi. Moja majka je udovica i ima tri sina. Najstariji od njih je prosto rečeno- ubica.

Prošli su dani, a da policija nije pronašla nikakav trag. Novinari su par dana brujali o tome, ali se onda sve odjednom utišalo. Jeli smo neki loš grašak kada su se njih dvojica počeli šaliti na račun onoga što sam ja uradio, doduše nisu znali da sam ja, a vjerovatno im to tada ne bi bilo toliko smiješno. Prokleti debili. Majka je samo pušila cigarete, i povremeno bi obratila pažnju na to šta se prenosi na vijestima, ali nedovoljno da osjeti nestašluk svog najstarijeg sina, kao nekada. Vještina ubistva je slična vještini vođenja ljubavi. Pravi trenutak može okončati stvari za sva vremena, tako da se predamo beskonačnom univerzumu u kojem se nađemo makar na nekoliko sekundi. Neko to učini bolje, neko lošije, ali je suština jedna- ubistvo je vrlo slično seksu. 

Nekoliko puta do sada sam pomislio na to da li mi je žao. Kada sam prvi put pomislio na tako nešto, a prošlo je par mjeseci od događaja, odlučio sam da svakog puta kada pomislim na kajanje, ubacim svu sitninu iz novčanika u posebnu teglu na kojoj piše K A J A N J E. Ukoliko bi se desilo da nemam sitnine, onda bih morao da glavu držim pod hladan tuš tačno pet minuta. Inače, od tog dana se trudim da uvijek imam sitan novac kod sebe. 

Što se same situacije tiče, ništa se posebno nije promijenilo. Bio sam previše mršav, ćosav, nosio sam naočare, ružan do bola, i koliko god puta da sam pokušavao da mirišem nakon što se okupam, moja koža bi preuzimala onaj isti miris koji sam dobio po rođenju. Miris koji je vremenom počeo da mi liči na mješavinu duvana i vrelog asvalta kada ga tek postave. To me posebno nije nerviralo jer sam znao da je moje tijelo uvijek radilo protiv mene. 

Volio bih da sam se više smijao. Mislim, kada smo bili zajedno. Smijao sam se najviše poslije njene smrti, ali sam želio da se smijem mnogo više kada smo bili zajedno. Ili da mi je više puta pokvarila plejer, koji bi nosila kući, iz principa, jer ga je ona pokvarila, pa će ona i platiti popravku. Jer tada sam znao da će se sigurno vratiti. 

Eto, toliko. Već kasnim, sjutra opet ustajem u 7. Ako ikada odlučim da ovo objavim, to ću uraditi samo da bih slušao vaše odvratne komentare kako je to što sam ja uradio strašno i zašto još uvijek nisam u zatvoru. Na sve to, čitaoci, volio bih da vam kažem da igrajući se boga, naučio sam da budem… kako bih rekao, odmjeren.

U Podgorici, dana xx xx xxxx