Priče: Portret usnulog grada

 Ako bi vam rekli da su sve priče ovog svijeta, koje ste ikada čuli, istinite, u kojoj bi tražili smisao za ono što vam se trenutno događa? Ljubavne? Priče o magiji, snovima u boji? Izgubljene zemlje, koje mapiraju dušu tako da samo pravi mornari znaju doći do njih? Ili možda, one koje se tiču prošlosti. Klupko, umotano u debeli svežanj, čekajući da se odmota i udari pravo u lice.

Jedna od takvih priča je i ova. Smještena u dubokoj uvali između planina i mora. Mjesta sa čijih granica koje polaze od visine dolazi najsvileniji zvuk frule. Kada samo najotmenije nimfe izlaze iz svojih skrovišta i plešu. Okrećući se u pravcu podmukle bure, tjerajući stanovnike grada da igraju ulicama. Veseli vjetar nanijet sa mora, direktno iz zaliva koje ima oblik usana, i miriše na suze u vinu, crvenom kao krv, ljubav plaćenu izdajom... a, opet, dovoljno da probudi čula. Nekada davno, ako biste dovoljno dugo gledali u sliku, vjerovalo se da bi vam slika ukrala dušu. Na vratima ovog grada, stajala je upravo jedna takva slika. Oivičena ramom napravljenim od drveta pomorandže. Slika kao podsjetnik za spas. I da sve ovo što danas postoji, tu je, zahvaljujući figuri sa slike. Muški portret, koji ako biste samo bacili pogled, ne bi djelovao kao poseban. Sve do trenutka dok se ne biste zagledali u njegov osmijeh. Postojala je jedna linija na rubu usana koju su po vjerovanju iscrtali bogovi, upravo onako kako je i krasila samog čovjeka. Osmijeh zarobljen u vremenu, podsjetnik da sve ono što nikada nije bilo u redu, postaje ispravno. Za nekoga bol zbog gubitka. Ili radost kratkog daha koja se smjenjuje sa suzama zbog izdaje. A za nekoga samoća. Dugogdišnja hronična samoća, koja tjera dušu da kao satelit ispali svoju orbitu daleko u kosmos i nikada se više ne vrati. Sve ovo, a po pričama mještana i mnogo više, može osmijeh figure koji se nalazi na slici ulaznih vrata grada da odnese i više nikada ne vrati. Međutim, slika nije oduvijek bila tu. Prije nego što je dobila svoje mjesto postojali su anđeli i demoni, zvijezde, skriveni sjaj zarobljen u dlanovima u vremenu porušenih iluzija. Čak i prije crkve, prije pojave monoteističkih religija, onih koje se rađaju u vinu ili onih koji smisao traže u vatri koja spaljuje antiku. U vremenima kada je vladala glad, opšte urušavanje osnovnih ljudskih potreba, kada su ljudi nosili nevidljive lance, u vremenima kraljeva koji su bili siti i nisu marili za gladovanje svojih stanovnika u kraljevstvu. Tada se pojavio čovjek, kojeg je donijela španska kočija, kako glasi priča izvorno. Jednog julskog jutra, dok je ulicama mirisala tek ulovljena riba, i kada je posuta prva voda po kamenu u zidinama starog dijela grada da ubije vrućinu. Mjesto na koje je prvi put stao bio je nesebični pogled prema moru, a ljudima se učinilo da počinju mirisati pržene vidovdanske galete. Posute cimetom i karanfilićem. Sve do tog trenutka kada se nije okrenuo prema stanovnicima, učtivo skinuo šešir da ih pozdravi, a potom se i nasmijao.

I probudio snove u boji... i one koji najčvršće spavaju. Slomljena srca da ponovo kucaju. Laička magija pretvaranja vina u sangriu.

Tada je bilo jasno da u grad nije došao bilo ko. Na desnoj ruci je imao nekakvu čudnu sliku, kompas koji se, vjerovali su, klatio i doveo ga pravo u malu uvalu u kojoj živi ubogi, nesrećni i zaboravljeni. Mesija prije mesije. Bogovi koji su poslali sebe u tijelu čovjeka. Jako izražene visine, tamne kose i očiju boje kestena, koje bi kadkad na suncu izgledale kao najzreliji žir. I opet jedan bezazleni osmijeh, pozdrav zbog kojeg je u predjelu grudi svakog ko se u tom trenu našao na ulici, donio istovremeno osjećaj spokoja i uzbuđenja.

Nekoliko stražara koji su se našli na ulici, odmah su ga poveli kralju. Oprezno je ovaj čovjek pristupio koracima. Kao da se nalazi na mjestu na kom srca postaju ploča za brušenje. Ili je znao da je razlog dolaska ono što je uslijedilo potom. Našavši se pred kraljem, koji ga zavaljen u svojoj kraljevskoj fotelji nije udostojio ni pozdrava običnim podizanjem ruke, pogledao je okolo i u tom trenutku je bilo jasno – zarobljeni i zaboravljeni, gladni i umorni motiv koji je vidio na ulicama, predstavljao je svojevrstan kontrast onome što je zatekao u kraljevskim odajama.

-          Moje najdublje poštovanje, Vaše Visočanstvo!

-          Zadovoljstvo je moje. Kojim dobrom dolazite u naš lijepi grad?

-          Do jutros sam mislio da je razlog mojoj posjeti bezazlen. Istovremeno i nevažan, možda. Ipak, sve ovo – podižući ruku prema prozorima, pokazujući spolja – govori da je razlog mojoj posjeti i više nego očigledan. Vidite, tamo odakle dolazim ja, ljudi su srećni. Rođeni su pod zracima Jupitera, slavimo rođenja uglavnom u decembru, kada Sunce dobija sazvježđe kojem se raduje. Ovdje kod vas, srca su tamna.

-          Koješta. – glasan smijeh je ispunio prostorije odaje. – A odakle Vi dolazite, moliću da mi kažete?

-          To će ostati tajna. Postoje važnije stvari o kojima treba pričati. Moj dolazak u Vaše kraljevstvo kasni. Čitavih sedam mjeseci. Trebao sam biti ovdje 7. decembra. Nisam siguran u kom pravcu su me odvele nimfe, ali moja kočija nije mogla da pronađe put. Sve do danas.

-          Čudno. U ovoj zemlji smo slavili nedavno. Trebali ste možda da dođete tada. Pa da onda sudite o tome kako je živjeti u našem gradu.

-          Čuo sam. Bio je rođendan. Rođendan ovog grada. Međutim, nisam siguran kakva je vradžbina bačena na ovo mjesto. Moram Vam priznati da sam u samom trenutku kada sam kročio u ovaj grad dobio utisak da je neki ogromni džin otvorio dlanove i prekrio ovaj grad. Miriše na slomljeno srce. Na ljubav koja čeka pravo srce da se pojavi i donese mir. Spokoj koji ste očigledno ovim ljudima uzeli Vi. Zajedno sa Vašom foteljom iz koje, čuo sam, niste ustali posljednjih tri godine.

-          Zbog ovoga, mogao bih da naredim da Vam odleti glava. Vjerovatno vam je to jasno.

-          Pokažite malo obzira. Nismo ovdje da bi kidali glave jedan drugom.

-          Nego?

-          Ovdje sam da bih Vam ponudio nešto.

-          Zar kralju iko išta može ponuditi, a da on to već nema?

Opet osmijeh. Jednako savršeno nakrivljen rub usne, koji miriše na svežanj lavande, proporcija koja tjera da srce igra.

-          Imate sjajan porcelan, Vaše Visočanstvo.

-          Najbolji, španski.

-          Moja kočija je španska.

-          Dakle, Vi ste Španac?

-          Ne, daleko od toga. Ali je volim.

-          A koji predio konkretno?

-          Andaluziju.

-          Zanimljivo. A zašto baš Andaluziju?

-          Zbog mnogo čega. Najviše zbog prašnjavog puta koji vodi u planinu i prema vodi. I miriše na žudnju, ostvarene želje, smještene među grudima koje mirišu na pomorandže, a na kojima možete spokojno zaspati. Magija juga Španije.

-          A šta, molim Vas, možete meni ponuditi, da se vratimo na suštinu?

-          Suština je jasna. Niste dostojni krune.

Poslije toliko vremena, kralj je ustao sa fotelje. Ogroman mač koji je stajao pored njegove fotelje je zasijao i okrenuo ga je prema njemu.

-          Odrubite ovoj besmislici glavu.

Nekoliko stražara je pojurilo prema njemu, međutim, u tom trenutku, desila se možda i najneočekivanija stvar. Pogled uperen prema stražarima prerastao je u osmijeh, obasjan najtoplijom sjenkom strasti, izazivajući u stražarima potrebu da bace mačeve. I upravo tada, svi ratovi postali su besmisleni. Sve godine srama, osuđene na lance samoće, slomljeno srce i suze prolivene u noćima kada je sjeverni vjetar udarao u prozore, prijeteći promjeni koja je i od smrti jača. Važno je bilo ostati svoj. U pari koja se izdizala iznad tople čokolade proniknuti u viziju završetka jednog vremena koje je postalo breme kojeg nismo svjesni. Svojevrsne samoće, koja bode duboko u noć nakon što oči misle da su usnile najgore snove. Da sve to, što je nekada bilo bilo bolno, i jednako važno, sada se završava. Loše bajalice koje su vidjele svoj kraj. I jedno srce, koje je ovog puta,

molim te, bar jednom,

dobilo priliku da bude voljeno.

Ostatak priče je manje više svima poznat. Makar svima koji su mi je prenijeli. Tako se i završava istinita priča o portretu koji je okačen na vratima jednog nekada usnulog grada. Bilo da je legenda ili ne, sve priče ovog svijeta u jednom trenutku su dobile svoj smisao. Kao ova, o krunisanju kralja sa iscjeljujućim osmijehom, ili možda neka druga, koja je suštinu dobila kada smo je preživjeli.

I to samo onda, kada njen sadržaj prepoznate u sebi.

 

Dino Murić