Priče: R. Burića

Da li ste znali da ako dovoljno dugo držite stvari pod kontrolom, uvijek mora da se pojavi neko da vas nauči da sve ono što ste do sada čvrsto čuvali može da se prospe u samo jednom trenutku nepažnje? Kao klupko koje se odmotava godinama, i kome ne vidimo kraj, sve dok odjednom ne izviri konac i udari vas pravo u lice.

Naša stambena zgrada je zapravo vremenom počela ličiti na porodičnu zajednicu. Sve one priče koje ste slušali o tome da komšije pozajmljuju jedni od drugih sitnice, kućne potrepštine bez kojih se dešava da ostanemo svakodnevno su bile naša svakodnevica. Nekada iz namjere da pomognemo jedni drugima, a nekada iz čiste radoznalosti da bi saznali šta se dešava iza tuđih vrata. Ovo i jeste slika jedne idealne zajednice ljudi koji nisu u srodstvu, razmjena zajedničkih interesovanja, šapati tajni, skriveni u hodnicima i ostalim zajedničkim djelovima stambene zgrade, tuđe smeće koje pokušavamo da gurnemo jedni drugima... ali uvijek postoji jedan koji se krije. Bilo da je to velika tajna od koje bi se naježili i najveći mislioci i generalno ljudi koji su se bavili ljudskim sudbinama. Ili možda jedno obično ,,Dobar dan'', koje se provuklo iz usta onoga koji nikada to nije imao običaj da kaže. Jer, kada pokušavate da budete neko drugi, onda uvijek oponašate nekog ko vam je obično u ranom djetinjstvu bio uzor. Za nekoga to mogu biti koraci glumca, ili prošlost koja se našla pred vratima jedne velike ljubavne priče, spremna da poruši sve kao krovove od karata.

Takav jedan, drugačiji od ostatka zajednice, a opet, isti kao svi ostali sam i ja.

Nekada davno, prije nego je civilizacija započela sa digitalizacijom, mnogo lakše ste mogli da ukradete identitet. Ne samo da se predstavite lažno, jer ime je spojivo sa konturama lica. Već i da sa sobom nosite pregršt papira kojima dokazujete svoje ime, i porijeklo. I bračni status. Pa i krvnu grupu. To ko ste i kako se prezivate, ime oca i majke, novčanik pun lažnih informacija, osim lažnih papira koje ljudi nazivaju novac. Danas je to jako teško. Razmišljao sam i o tome da ne bih bio to ko sam da sam rastao u vremenu moderne tehnologije. Sve važne stvari koje su vremenom izgradile identitet koji sada imam postale su jednako važne koliko i razlozi zbog kojih sam se odlučio za tako nešto. Ovo je priča koja bi mogla trajati satima. Ili možda, ako niste dovoljno skoncentrisani, tražili bi mi da ponavljam i da se vraćam, pa opet vraćam i sve tako u krug.

Međutim, prošlost je podmukla bolest.

Nikada ništa ne traje. To sam naučio. Čak ni nesreća. Makar ne ona koja vas tjera da postanete neko drugi. Umišljeni raj za sve psihoanalitičare, borce za očuvanje mentalne higijene. Stvari postaju vidljive, isto kao tog dana kada se na ulazu zgrade pojavio Čovjek u zelenom. Sada poslije toliko vremena, nisam siguran da li ga mogu nazvati čovjekom. Zakopčana zelena odora do grla, kao udar zvona i poziv za molitvu.

Bam

Pojavio se u lošem trenutku. Takve stvari, kao što je prošlost, dolaze nenajavljene. Nikada ne znate ko, a još manje kada će pokucati. Čudno je to. Svi ljudi u službi boga, imaju neodoljivu potrebu da progone. Izraženi smisao za ,,ispravljanje'' onoga što oni smatraju krivim, isključivo posmatrano kroz prizmu njihove svijesti. Bilo da su u pitanju pomorandže u crnoj, sedamdesetoprocentnoj čokoladi, u vrijeme posta, ili ljudske želje. Lična požuda koja mora da se krije. Oni u svemu vide problem.

Opet, kao nekada, stvari postaju nevažne. Koferi. Dolazak. Koferi. Odlazak. I ovog puta, nije bilo drugačije. Nekada, ako malo bolje razmislite, ne znamo da li su oni božiji ljudi ili policajci. U mom slučaju, dvije strane istog novčića. Možda je to zbog davnog ubistva. Zbog lica koje me i dalje progoni u strancima koje srijećem svakodnevno. Kao primjera radi sada – u vozu, dok bježim, upakovan u kutiju od sandalovine. Ili makar mislim da je to adekvatna zaštita. Vještina skrivanja, pretvorena u najbolju alhemiju.

Možda sam opet među vama. Prvi komšija koji vam je danas pomogao da popravite kvaku na ulaznim vratima. Ili vam skuvao crni čaj sa medom i mlijekom. Neko kome ste povjerili ko vam je sinoć ušao u krevet.

Ko zna. To čak i vrijeme ne može pokazati.