tišine
u ovakvoj noći jedino što je sigurno je – vjetar. u bezbojnom svijetu koji mi se činio nedokučivim makar u ovakvom stanju uzeo sam boju svojih očiju i pogledao malo bolje nikako nije bilo mjesta za neke druge misli samo stari poziv za molitvu bam bam bam biće nam drago pjevati uz zvona ili uz zvuk starog tornja iz kojeg se pruža miris sandalovine na koju miriše podzemlje. u prolazu sam sreo staricu bila je u košulji kratkih rukava i poklonio sam joj svoj džemper mirisala je na vidovdanske galete šta je to što se dešava sa mojim mislima? gdje se kriju poruke koje žele da izađu napolje? kad jutro dođe, pogledaćemo se u ogledalo ja i moje godine srama. nije dovoljno ići daleko i voljeti da li voljeti znači zaboraviti: kofere, stari put za Danilovgrad, Beograd, operacije, Budvu Čovjeka u Zelenom? napustiti po ko zna koji put pločnike, djetinjstvo, godine kojih se jadno držim koje me guše i otići na mjesto koje miriše na cvijeće i more mjesto gdje se ispunjavaju